Nakon gornjih Isusovih riječi koje upravo čusmo pomislili bismo: Ovaj Isus kao da je pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat? Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim, kljastim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat – Si vis pacem, para bellum”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet.
Pa ipak moramo reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje, stavlja na pravo mjesto. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu. Continue reading →
Uzmemo li evanđeoski odsječak u cijelosti, uvidjet ćemo kako je to prevelik zalogaj. Poglavito za suvremenog čovjeka koji se ne želi ničim i nikim vezati ni obvezivati. Isusove antiteze imaju svoj vrhunac u 37. retku: “Vaš govor neka bude da ,da – ne, ne”. Sve što je povrh toga, od Zloga je. Nema toga tko nije ovim Isusovim riječima prozvan i izazvan. I u dubini pogođen. Ako bi tko pomislio, da je Isus protiv starih zakona, propisa i uredbi, on to sam opovrgava. On svemu podaruje novi i dublji smisao.
Isusu je stalo do čovjeka, ne do propisa, zakona, zapovijedi, makar to bila i vrhunska zapovijed ljubavi. U središtu nije nikakav propis, stranka, partija ili religija, već ono, o čemu svi političari i socijalni djelatnici pune uši svojim slušateljima: čovjek. A čovjek je zbiljnost koju je nemoguće obuhvatiti zakonima. Problem koji se oduvijek nameće: Je li čovjek tu zbog zakona ili su zakoni zbog čovjeka? Subota zbog čovjeka ili čovjek zbog subote, reći će kasnije svojim protivnicima sam Isus. Isusu je do ljubavi, a ne do zapovijedi ljubavi. Zakoni ne gube svoju vrijednost u Isusovim očima, već samodostat-nost. Continue reading →
Nijedan drugi izričaj u gotovo svim evanđeljima i zabilj¬eženim Isusovim riječima ne odražava snažnije nutarnju samosvij¬est i identitet Isusova učenika od onih gornjih riječi iz Matejeva Evanđelja. Kako bi visoko morali misliti o sebi oni koji su prihvatili Isusovu poruku! Čini se kao da ovim riječima sam Gospodin stavlja sudbinu svijeta u učeničke ruke, kao da o njima ovisi cijelo nebo i zemlja. Kao da Isus hoće reći: Ma čovječe, u tebi živi nešto neuništivo, nešto što te veže sa samim Nebom, ako si prihvatio moju riječ, kako je kraljevstvo Božje, ne samo među vama, nego upravo u vama samima. Jer, upravo ti imaš što reći svijetu, ti raspolažeš pravim sredstvim¬a, ti si ona sol, koja čuva od truleži i raspadanja, ti si ono svjetlo koje svijetli, ti si vidljiva tvrđava koja odolijeva svim navalama vremena, bura i oluja, svih neprijateljskih vojni.
Obično se veli kako je biblijski govor ultimativan (tj. krajnje zahtjevan), apelativan (apelira na čovjekovu svijest) te alternativan (naime, čovjeka stavlja pred nužnu alternativu, odluku: ili – ili). Uzmemo li pak Isusov govor na gori, pronaći ćemo malo od toga svega. Isus u tome govoru upućuje na stvarno stanje stvari, upućuje na ono što se zbiva kad se prihvati njegov proglas. Dakle, govor je indikativan, govori u indikativ¬u. Continue reading →
Danas slavimo blagdan Svijećnice ili Prikazanja Isusovog u Hramu. Taj događaj nalazimo jedino u evanđelista Luke. Poput svih izvješća o Isusovom životu, i ovo nije tek obično prenošenje određenog povijesnog događaja. Spasiteljeva povijest je sveta povijest, povijest spasenja koja postaje danas – stvarnost spasenja – te ulazi i nastanjuje se u našim životima kako bi ih preobrazila. Stoga, Lukine ispisane činjenične stranice zapravo su sveti znakovi. Tako, čin nije obični čin nego sakrament, znak jedne dublje i trajnije Božje prisutnosti među nama. Današnje evanđelje obiluje takvim znakovima. Na nama je da molimo Duha Mudrosti da nas nadahne kako bismo ih otkrivali, primali u život i od njih živjeli. Ovom prigodom izdvojio bih tri takva znaka. Continue reading →
Odlomak današnjeg Evanđelja (Mt 5, 1-12a) donosi nam poznati Isusov proglas blaženstava kojim je otvorio svoj govor na gori. Njegove riječi su doista izazovne i zahtjevne za razumjeti, jer nitko nikada na ovakav način i ovakve sadržaje nije proglasio blaženim životom. A i većina nas, iz naše ljudske perspektive teško bismo se složili da je ‘biti siromah duhom, ožalošćen, krotak, gladan i žedan pravednosti, progonjen’, pa čak i ‘milosrdan, čist srcem i mirotvorac’ ne bi bile kategorije pravoga blaženstva. Po svoj prilici bismo takvo što proglasili besmislenim i naivnim u svijetu u kojemu gospodare i dolaze do izražaja samosvjesni, prepotentni, umišljeni, moćni i bogati. Uostalom kad bolje razmilimo, same po sebi takve kategorije ne predstavljaju nikakvu vrijednost. Doista, samo po sebi nijedno blaženstvo nije vrijednost, te očekivati da ljudi žive takva blaženstva, znači svjesno ih gurnuti u podređen položaj i u teži život nego što ga imaju drugi ljudi, ili pak tražiti od njih da se svjesno podlože nepravdama koje postoje u ovome svijetu. Ukoliko Isus takvo što traži od ljudi i na takav način im predstavlja vrijednosti života, onda bismo mu se trebali suprotstaviti i ne poslušati njegovu ponudu.
Gospodin, međutim nudi i obrazloženje, to jest ispravnu nakanu koju treba imati kad se usvaja blaženi život prema njegovu receptu. I on je svjestan da živjeti njegova blaženstva, znači živjeti pod progonima, ili barem pogrdama, na zemlji. No on ne traži da živimo u takvim okolnostima kao da bi to bio ideal ili imperativ života, već, naprotiv, traži od nas da takve uvjete življenja ne samo prihvaćamo, već i svjesno izabiremo poradi njega. Jer temelj blaženoga života nije tek sadržan u izboru nekog stila života, ma koliko ga mi ljudi mogli procjenjivati sretnim životom. Jer sve naše ljudsko i zemaljsko prije ili poslije dođe do svoga besmisla. Istinski smisao i izbor kvalitetnog života je u izboru koji činimo poradi Boga, jer samo nas on može obdariti smislom i ljepotom. Samo on nam može zajamčiti veliku plaću na nebesima, bez koje sve što na zemlji imamo ne vrijedi ništa.
Zato se i mi vjernici trebamo neprestano preispitivati koliko smo spremni svoje izbore činiti poradi Isusa, jer smo sve više žrtve konformizma, te se ponašamo sukladno mjerama ovoga svijeta, kao i svi ostali ljudi. Ne vučemo poteze i ne donosimo odluke poradi Krista, već poradi sebe i svoje ljudske vizije i interesa koje proglašavamo i nazivamo blaženstvom ili srećom. Isusa eventualno zovemo da ozakoni ovo naše prizemljeno blaženstvo nekim formalnim izvanjskim blagoslovom, što doista nema veze s evanđeoskim blaženstvom. Jedini mogući pravi blaženi život je onaj koji se živi ‘poradi Isusa’ i ‘po Isusu’, kako će on i sam reći: Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Jer kad mi izabiremo poradi Isusa, tada živimo na način na koji nas je on učio, te nas svijet zbog toga progoni i pogrđuje jer ne želi da ostavljamo svjedočanstvo evanđeoskog i božanskog života na zemlji. A on, osim što nas poziva na određeni stil blaženoga života, postaje i uzorom tog istog života, te nam tim više daje snagu da ga nasljedujemo. Uistinu, nije dovoljno za blažen život da Isus, ili netko drugi u njegovo ime, blagoslovi naš život na način na koji smo ga sami programirali, već da mi živimo njegovim načinom života, što je onda istinsko blaženstvo.
Na taj način Isus nas osposobljava za drugačije i novo čovještvo. Poput njega koji je živio blaženo na zemlji, te je dobro znao što traži od svojih učenika, i nama ostavlja zadaću preporađati ljude oko nas živeći ‘poradi njega’, ‘po njemu’ i ‘u njemu’, kako bismo osjetili snagu božanskog života u sebi koja jedina može mijenjati svijet, to jest učiniti da se već na zemlji započne i za druge ljude ostvarivati blaženstvo koje je Isus obećao onima koji žive evanđeoski. Te stoga samo oni koji slijede njega i njegov nauk obogaćuju ljude duhom, jer donose kraljevstvo Božje na zemlju. Noseći Isusa u srcu oni donose utjehu žalosnima, baštinu krotkima, hrane gladne i žedne pravednošću, te ispunjavaju svijet milosrđem. Živeći u čistoći srca pomažu i drugima da Boga gledaju već sada na zemlji, te šire svijest o tome da su svi ljudi pozvani živjeti kao djeca Božja. Oni se ne boje progona, svjesni da svijet ne dolazi do pravednosti bez pravednika koji izlažu sebe i podmeću svoja leđa da Božja pravednost zaživi na zemlji.
Budimo stoga poučljivi i ne dopustimo da nauk koji je Isus izgovorio i za nas prođe pored naših ušiju a da ga ne prihvatimo sa svom ozbiljnošću koja život znači. Štoviše, primimo Isusa u svoj život, te će nam s njime doći svako blaženstvo koje izokreće ljudske kategorije blaženoga života. I ne bojmo se živjeti evanđeoska blaženstva, jer po našoj vjernosti njima dolazi Božji blagoslov na ljude oko nas i na cijeli svijet. Tako se ujedno ostvaruje kraljevstvo nebesko na zemlji, te nas kao njegove graditelje i podupiratelje čeka vječna nagrada i cjelovito ispunjenje na nebesima.
anašnja nedjelja pada na peti dan Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja sa od 1908. slavi svake godine od 18. do 25. siječnja. Ovaj molitveni pokret ima već bogatu povijest. Ali to nije ništa novo jer je povijest molitve za jedinstvo kršćana isto toliko duga koliko i sam povijest razdijeljenosti kršćana.
U današnjem drugom čitanju vidimo kako je na samim počecima kršćanstva unutar kršćanske zajednice u Korintu postojala razdijeljenost među vjernicima koji su se nazivali prema apostolima od kojih su vjerojatno primili krštenje i čuli prvu kršćansku pouku. Jedni se govorili „Ja sam Pavlov“, drugi „Ja Apolonov“, treći „Ja Kefin“, a neki su govorili jednostavno „Ja Kristov“. Na prvi pogled čini se da su ovi posljednji bili u pravu, jer su se nazivali po Isusu Kristu, a ne po nekom od apostola i propovjednika. Međutim, baš su ovi posljednji pokazivali najveći stupanj nejedinstva, jer nazivajući samo jedino sebe „Kristovima“ odricali su drugima njihovu pripadnost Kristu i potakli Pavla da gorko uzvikne „Zar je Krist razdijeljen?“ Continue reading →
ČITANJA: Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 1,1-3;
Isus odnosi grijeh svijeta
Kada je Abraham stavljen na kušnju da žrtvuje svoga sina Izaka i dok su išli prema mjestu žrtvovanja, upitao je Izak svoga oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ Abraham je odgovorio: „Bog će već providjeti janje, sine moj!“ (Post 22,7-8). Kad je pak Abraham uzeo u ruku nož da žrtvuje sina i Anđeo ga Božji spriječio da to ne učini, jer je Bog vidio da mu je Abraham spreman i sina žrtvovati, pojavio se u blizini ovan komu su se rogovi zapleli u grmlju. Na kraju je Abraham toga ovna žrtvovao umjesto svoga sina.
Odavno su crkveni oci u ovom dramatičnom događaju primijetili jedan detalj koji je potrebno razjasniti. Naime, premda je Abraham rekao svom sinu da će Bog providjeti janje za žrtvu, na kraju Abraham nije prinio za žrtvu janje nego ovna. Prema tome žrtva koju je Abraham prinio u zamjenu za svoga sina označila je po sudu mnogih teologa uspostavu starozavjetnoga žrtvenoga bogoslužja, ali je istodobno označila i njegovu nepotpunost i prolaznost. Ovan koji je prinesen umjesto Izaka, žrtva je po Božjoj volji i proviđenju u tom trenutku, ali ipak žrtva je to nepotpuna, jer to nije ono janje za koje je Abraham rekao da će ga Bog providjeti. Continue reading →
Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17
Krštenje je objava našeg pravog identiteta
Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15), nije jasno zašto se onda trebao krstiti.
Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta. Continue reading →
U ovome božićnom krugu svetkovanja doživljava čovječanstvo svoj pravi zvjezdani trenutak. Sve stoji u znaku betlehemske zvijezde i Zvijezde koja iz Jakova izlazi (usp. Bileamovo proroštvo: Br 24,17), koja se spušta nad Isusom. Kao što reče tragični St. Zweig, nijedan umjetnik nije neprekidno umjetnik. Sve ono bitno što mu uspijeva stvoriti, stvara u nekoliko rijetkih trenutaka nadahnuća. Jednako i povijest u neprekinutu lancu niže očicu za očicom, činjenicu za činjenicom, kroz tisućljeća godina, da bi se pojavio jedan zaista povijesni, zvjezdani trenutak za svijet i čovječanstvo. Takav se trenutak i događaj zbio u Isusu Kristu. Taj trenutak odlučuje o stoljećima, tisućljećima, zapravo o vječnosti. Trenutak Isusova rađanja i objave svijetu, već kao dijete onim zvjezdoznancima čini ga neopozivim za sva pokoljenja i određuje život pojedinaca, naroda pa i tijek cjelokupnog čovječanstva. U njemu se usredotočuje, usredištuje sudbina svih nas. Continue reading →
Napokon! Tako bismo mogli nakon tisućljeća čekanja obilježiti ovaj dan. U prošlonedjelj¬nom Ivanovu upitu sažeta su pitanja i nadanja čovječanstva: „Jesi li ti pravi?“ To će pitanje odzvanjati i provijavati cijelim potonjim Isusovim životom. I najbliži Isusovi su neprestance u čudu glede njega. Isus sve iznenađuje, neprestano ‘isklizava’ iz uhodanih kolotečina. Pitat će se i njegova majka, i hranitelj, i najuža rodbina, tko bi on bio.
Kasnije učitelji u hramu, puk koji ga sluša, apostoli koji se za njim u dosadi lijeno vuku, narod koji doživljava čudesne promjene na pojedincima, koje je dotaknuo ili im uputio svoju riječ. Pogotovo se sve zgušnjava u nezaboravne prizore zadnjeg tjedna njegova života. Nastupi u Hramu, dvorana večere, sudište pred Anom, Kajifom, Herodom, Pilatom. Svi se u čudu pitaju, tko je taj Isus. „Odakle si ti?“ – pita namjesto svih nas Pilat. Odakle si Isuse, da bismo dobili odgovor pod križem od rimskog satnika: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“. Continue reading →
