Sir 15,15-20; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37

ISTINA I PRIVID ŽIVOTA

Uzmemo li evanđeoski odsječak u cijelosti, uvidjet ćemo kako je to prevelik zalogaj. Poglavito za suvremenog čovjeka koji se ne želi ničim i nikim vezati ni obvezivati. Isusove antiteze imaju svoj vrhunac u 37. retku: “Vaš govor neka bude da ,da – ne, ne”. Sve što je povrh toga, od Zloga je. Nema toga tko nije ovim Isusovim riječima prozvan i izazvan. I u dubini pogođen. Ako bi tko pomislio, da je Isus protiv starih zakona, propisa i uredbi, on to sam opovrgava. On svemu podaruje novi i dublji smisao.
Isusu je stalo do čovjeka, ne do propisa, zakona, zapovijedi, makar to bila i vrhunska zapovijed ljubavi. U središtu nije nikakav propis, stranka, partija ili religija, već ono, o čemu svi političari i socijalni djelatnici pune uši svojim slušateljima: čovjek. A čovjek je zbiljnost koju je nemoguće obuhvatiti zakonima. Problem koji se oduvijek nameće: Je li čovjek tu zbog zakona ili su zakoni zbog čovjeka? Subota zbog čovjeka ili čovjek zbog subote, reći će kasnije svojim protivnicima sam Isus. Isusu je do ljubavi, a ne do zapovijedi ljubavi. Zakoni ne gube svoju vrijednost u Isusovim očima, već samodostat-nost.
U Isusu se očituje i više od Mojsija, više od Salomona, Hrama, Jone. Daleko više od prebučnih prevratnika koji bi htjeli preokrenuti vanjski poredak u svijetu. Isus se bori za čovjeka pojedinca, za ono što bi stari rekli “in-dividuum”, nepodvojenu osobu u doslovnom smislu riječi. Nepodvojenu u odnosu na sebe, Boga i bližnjega. A to je daleko veće od bilo kakve i koje revolucije. Isus je za cjelovitost osobe i cjelovitu odgovornost.
Ako se nekima čini da je Isusovo poimanje braka i bračne vjernosti nalik represiv-nom moralu (kad smo suočeni s prilikama gdje se svaki treći brak razvodi, a govor o grijesima s tog područja u očima prosvijetljenih suvremenika samo sredstvo da se u čovjeku porode osjećaji krivnje i grižnje savjesti), zašto onda ti isti ne prihvate u ime čovještva i čovječanstva druge Isusove antiteze, npr. one o ubijanju, nenasilju, praštanju, zakletvi?
Nije li velika i gorka istina da je u svakom sukobu, na užem ili širem prostoru, u domeni osoba ili naroda pa i cijelog svijeta, pobjednik zapravo jedino smrt. U svakom ratu – a to nam je bjelodano jasno bilo napose u našem Domovinskom – smrt je konačni pobjednik na bojnom polju. Nema te ideje ili ideala za koji bi se isplatilo bilo što ili koga ubiti.
Dakle, Isus ide puno dalje od svih mogućih pacifista, demonstra¬nata, preduhitruje nas za cijelu budućnost. Vidimo, Isus ne uklapa ni u koje poimanje, ni ono od jučer, ni ovo od danas, niti ono od sutra. Pa i onaj tko se na njega poziva, olako dolazi i sam u sukob s njime. Kamen spoticanja svakome, tko se ne usmjeri prema Bogu. Očito je jedno: Isusu se može (iz)reći samo radikalno: da ili ne!
Bog je u činu stvaranja izrekao svoje da svijetu, a ne kaosu, izrekao svoje da životu, a ne smrti i razaranju, i konačno izgovorio svoje vječno Da, Amen u Isusu Kristu, a ne grijehu (usp. 2 Kor 1). U smilovanju izriče svoje da grešniku, bezbožniku, ali uništava grijeh i bezboštvo. O tome zbori kasnije neprestance Pavao. Svijet je ustrojen na pozitivnosti, dok Zli unosi negativnost. On je Dia-bolos.
Promotrimo li povijest, vidimo kako su granice između ‘da’ i ‘ne’ isprepletene tako da čovjek nije sposoban svaki put dobro razlikovati. Stoga imamo laž, a Božja riječ imenuje duha koji miješa istinu i laž Ocem laži od početka. To je Đavao. Njegov je zaštitni znak upravo sposobnost prodati inteligentnu laž kao istinu na tržnici ovoga svijeta. I tako uvući postupno ljude i narode u životne laži, strašne zablude te konačnu propast.
Isus svojim životom, riječima i postupcima uspostavlja iskonski red kakav bijaše u početku stvaranja. Prije zavođenja i pada pod obrazinom konačnog oslobođenja od Boga i njegove zapovijedi. “Bit ćete kao bogovi, i veći od bogova, ako pojedete sa stabla”… Isus ne dokida staro, već upućuje na nutarnju istinu, ne uklanja, već potvrđuje.
Čovjek mora vjerovati u svoju bogolikost. Kad prestane vjerovati da je Božja slika i prilika, da je određen za vječnost, onda on postaje crv. Kao da Isus želi reći: Ne zaronite li dublje u smisao Božje riječi i zakona od onoga što nude pismoznanci, farizeji i učitelji, propali ste! Ono što redovito ljudima nedostaje nisu zakoni, propisi, zapovijedi, već nutarnje zrenje i smisao svih tih propisa. Isus je upravo terapeutski nastupao jer je vraćao ljudima povjerenje u Božju ljubav, praštanje, milosrđe.
Tužan je svijet u kome nema mjesta za Boga. U suvremenom ga svijetu nema. Svim silama se napinjemo da dokažemo kako je svijet i svemir prazan. Takva logika i zaključivanje vode u neminovnu smrt duha. Potrebno je obnoviti Božji zakon u čovjeku. Zakon nije tu da ugoni strah u čovjekove kosti. Sve se mora događati daleko od prijetnji, sankcija, kazni. Čovjek nije divlja zvijer koju treba zakonima krotiti i dresirati, već slabo biće komu treba Božja milost i pomoć, komu treba mir srca i savjesti, komu treba nutarnja cjelovitost i sloboda.
Isusove su riječi doslovce prava terapija, oslobođenje, obnova, a ne restauracija, novi moral ili zakon. On želi stvoriti poredak koji plodi iz čista i oslobođena srca. Jer ubojstvo, preljub i svaka vrst zloće započinje tu. Ne kad se potežu noževi, svjetlucaju mačevi ili bajunete na puškama, ne kad je vulkan strasti provalio i izbljuvao svoju užarenu lavu iz svoje nutrine koja uništava sve. Tad je već prekasno za bilo što.
Dakle, novi Zakon za novi Savez. Slovo po slovo novog Saveza protiv uhodane prakse u židovstvu. Slova i riječi koje se usijecaju u srce i vele, što se ondje mora izmijeniti da bi konačno nestalo zla i nasilja u svijetu. Jer Isusov je izbor jasan: Treba se odlučiti između života i smrti.
Isus želi da svatko od nas u svome srcu otvori prostor za Nebo, nebeski mir i blaženstvo. Da se ne zaplićemo vječno u probleme kao: Tko je u pravu, tko je jači, tko će se probiti dalje u životu, tko je sposoban izdržati konkurenciju na tržištu, tko će koga ‘srediti’ i sl. Isus želi jednom zauvijek dokrajčiti takav način mišljenja i postupaka.
Kao da želi reći: Čovječe, prestani biti ratnik u srcu, koji vodi zaplotnjačke ratove protiv svega i svakoga, a na kraju ubijaš samog sebe, razaraš svoju egzistenciju, umireš na rate. Ako se izmiriš sa samim sobom, onda prestaje biti problem bližnji, brat, brak i svi odnosi koji iz tog proizlaze.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje