Post 2,7-9; 3,1-7; Ps 51,3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11
Sotona kuša Isusa
Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života. Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne. Što treba jesti da bi živio, a što mu, ako te pojede, donosi smrt. No u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik.
Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.
Zmija u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1), čime očigledno iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje.
Znakovito je da se zmija obraća ženi, pogotovo zato što ona u slijedu biblijskog pripovijedanja još nije bila stvorena kad je Bog čovjeku – muškarcu – zabranio jesti sa stabla spoznaje dobra i zla (2,17). Činjenica da žena znade odgovoriti zmiji podrazumijeva da je prethodno postojala zdrava komunikacija između žene i njezina muža, koja će u daljnjem tijeku događanja biti poremećena.
Naime, premda je zmija uspjela nagovoriti ženu da usprkos Božjoj zabrani pojede ploda sa stabla spoznaje dobra i zla – što znači da se prvi grijeha sastoji u neposlušnosti i nepovjerenju prema Bogu – taj čin duboko je poremetio i međusobne odnose prvoga ljudskog para. Jednostavna rečenica „Dade i svome mužu koji bijaše s njom pa je i on jeo“ (Post 3,6b) može na prvi mah izgledati i kao znak zajedništva između Adama i Eve. No, budući da je riječ o neposluhu prema Bogu, učinak je potpuno suprotan. Čovjek i njegova žena koji su dotada mogli jedno pred drugim stajati goli bez stida (usp. Post 2,25), sada se pregačama od smokvina lišća kriju i od Boga i jedno od drugoga. Ono što ističe poveznica misnih čitanja ove nedjelje, jest da u takvom stanju, čovjek ne može spasiti sam sebe, niti drugoga čovjeka. Čovječanstvu je potreban božanski Spasitelj koji će pokazati kako se čovjek može oduprijeti napasti.
U tajnu utjelovljenja Božjega Sina spada i to da bude kušan u svome odnosu prema Bogu. Kao i ostali sinoptici tako i Matej smješta ovaj događaj poslije Isusova krštenja na rijeci Jordan u kojem se samo nebo izjašnjava o Isusovu božanskom podrijetlu (usp. Mt 3,17), a prije početka njegova javnog djelovanja.
Izraz „odvede Duh Isusa u pustinju da ga đavao iskuša“ biblijski je način izražavanja kojim se želi reći da je u svemu što Isus čini i što se s njime događa prisutan Bog. Ta činjenica potvrđena je potom u tri kušnje kojima napasnik pristupa Isusu nakon četrdesetdnevnog posta.
Napasnik traži da riječi „Ovo je Sin moj…“ (Mt 3,17) koje su se pri Isusovu krštenju čule s neba, budu potvrđene čudom pretvaranja kamenja u kruh. Isus odgovara citatom iz knjige Ponovljenog zakona (8,3) koji se odnosi na Božju brigu za svoj narod u pustinji. Napasniku koji od Božjega Sina traži da pokaže čudotvornu moć Isus se suprotstavlja riječima u kojima se bogosinovstvo prvenstveno očituje u čvrstom pouzdanju u Riječ Božju (usp. Iv 4,34: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.“).
U drugoj kušnji napasnik traži da Isus svoje bogosinovstvo pokaže senzacionalnim skokom s vrha hrama, te se pritom sada i sam služi riječima Pisma koje nalazimo u Ps 91,11-12: „Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“. Isus pak odgovara tekstom iz Pnz 6,16 u kojem se strogo osuđuje iskušavanje Boga.
I na koncu, u trećoj kušnji, napasnik se potpuno razotkriva. To je Sotona koji se želi postaviti na mjesto Boga, i traži od Isusa da mu se ničice pokloni. Isus ga tjera od sebe i ponovno odgovara riječima Pisma „Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ (Mt 4,10; usp. Pnz 6,13). Time je kušnja završena. Isus se pokazao kao pobjednik nad zlom i kao onaj kojemu služe anđeli. To su oni isti koji će doći s njime u njegovoj slavi (usp. Mt 25,31).
Nakon prvoga čitanja iz Knjige Postanka i odlomka o Isusovima kušnjama iz Evanđelja po Mateju možemo lakše razumjeti i poruku drugoga čitanje iz Poslanice Rimljanima. U toj poslanici apostol Pavao mnogobrojnim primjerima svetih Pisama (usp. Rim 1,2) potkrepljuje teologiju opravdanja čovjeka po vjeri u Isusu Krista. Budući da Pavao kao specifičnost svoga poslanja ima zadatak da „po poslušnosti vjere privodi sve pogane“ (Rim 1, 5), onda ne čudi da se određeni dio starozavjetnih tekstova odnosi na djelove knjige Postanka koji se izravno tiču povijesti čitavog ljudskog roda. Tako u današnjem odlomku Pavao iščitava svetopisamski izvještaj o prvome ljudskome grijehu, i iznosi spasonosnu logiku Božjega spasenjskog plana koji u Isusu Kristu obnavlja čovjekovu pravednost. Premda se u svojoj rječitosti Apostol služi pomalo kompleksnim rečenicama, dade se u ovom odlomku prepoznati jedan od poznatih načina argumentiranja na osnovi biblijskih tekstova koji su se koristili u Pavlovo vrijeme. Ovdje se radi o zaključivanju o većem na temelju manjega slučaja. Ako je nešto u Pismu neupitno istinito ili primjenjivo na manje važnu stvar, onda je to još više istinito i primjenjivo na važniju stvar. U našem slučaju manje važnu stvar predstavlja grijeh i neposluh Adama po kojemu je zakraljevala smrt, a veću milost Božja i posluh Isusa Krista po kojemu se prima milost dara pravednosti i kraljevanje u životu. Naime „Kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će (još i više) posluhom Jednoga mnogi postati pravednici“ (Rim 5,19). Stoga nas misna čitanja današnje nedjelja ohrabruju istinom kako je milost Božja očitovana u Isusu Kristu veća od ijednoga našega grijeha.
Fra Domagoj Runje
Prenijeto s: https://www.mir.hr/