Lev 19,1-2.17-18; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48
UČINCI MESIJANSKOG VREMENA
Nakon gornjih Isusovih riječi koje upravo čusmo pomislili bismo: Ovaj Isus kao da je pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat? Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim, kljastim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat – Si vis pacem, para bellum”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet.
Pa ipak moramo reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje, stavlja na pravo mjesto. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu.
Govor na gori nije izrečen za neko blaženo vrijeme ili eshaton, jer ondje se ionako ne ubija, ne mrzi, ne čini preljub, ne laže, ondje ionako nema tamnica ni ovršitelja zakona. Isusove ključne riječi su ‘ovdje’ i ‘sada’. Njegov nauk nije za slabe i hendikepirane, već za sretnike koji stvaraju novi svijet.
Tko je prožet istinom Govora na gori, tomu je Isus put, istina i život. Jer Isusov moral nije s onu stranu života i ovog svijeta, već mijenja stubokom konkretni svijet i odnose u njemu. Odbijao je uvijek usklađivanje s postojećim prilikama. “Novo vino u nove mjehove”. Zato je odlučno pitanje svakom kršćaninu: “Jesam li ja ono što bih mogao biti, što bih trebao biti”? Isus ne iziskuje ni manje ni više već prevrat, unutar pojedinca i društva. Zato nije čudnovato što je ovaj prevratnik svršio na križu, veće je čudo kako je mogao djelovati tri godine, kako su ga ondašnji vlastodršci pustili toliko dugo govoriti i „zavoditi“ svijet.
Nije ovaj Govor upućen eliti, već svima. “Jer ako vi, koji ste zli, znate dobrim darima darivati svoju djecu”… reći će Isus u tumaču Očenaša domalo. Utjeha je to za nas da ta riječ važi i za nas zle. Njegova riječ sadrži i privatne i društvene prijedloge kako urediti život iz duha ljubavi. Radikalnija od svih revolucionarnih prijedloga, i od komunističkog manifesta i Maova brevijara. Ovi mijenjaju odnose, a Isus mijenja srca!
Isusove su riječi putokaz do čovjekova (p)očvoječenja. One su eksperimenat ljubavi, šansa da čovječanstvo napokon postane zrelo i odraslo. M. Buber se ovako izrazio: “Izvor svih konflikata između mene i mojih bližnjih jest u tome da ne kažem što mislim, te da ne činim ono što govorim”. Stoga nas Isusov Govor na gori stavlja pred alternativu: Ili sveuništenje, ili život. Stoga bismo mogli povijest kršćanstva obilježiti i kao povijest potiskivanja Isusovih zahtjeva upućenih čovječanstvu u jedinstvenom proglasu. Ozbiljenje Govora na gori nije se ni izdaleka dogodilo.
Isusova se riječ može činiti sumanutom, izvan zdrava razuma. O tome će nadugo govoriti učenik Pavao u prepisci s Korinćanima. Ali ta ludost je mudrija od sve ljudske mudrosti. Pripovijeda se da je američki predsjednik A. Lincoln podario slobodu jednom južnjačk¬om vojniku i poslao ga na majčinu farmu. Neka ga je majka sa američkog sjevera grdila prigovarajući mu, kako samo može osloboditi svog neprijatelja. Neprijatelje treba uništiti. Predsjednik je samo odgovorio: “Madam, ako od svog neprijatelja stvorim prijatelja, nisam li onda uništio neprijatelja?” Preobraziti neprijatelja u prijatelja, to je Isusova nakana. Ne uništavajući ga fizički, već mijenjajući njegovo srce i raspoloženje.
Upravo nam na ovom mjestu Govora na gori biva jasno da je taj govor ništa bez onog tko ga je izgovorio. Na Gori ga izgovorio, da bi kao ljubitelj svojih neprijatelja i mrzitelja, na Gori svoj život dovršio: Golgoti. U zajedništvu s njime, u nasljedovanju ovog jedinstvenog, nemoguće postaje moguće. U njegovu se društvu mržnja uzvraća ljubavlju, prokletstvo praštanjem i blagoslovom, zlo dobrim. Tajna Isusova govora nije u riječima koje je izrekao, nego u osobi koja ih izgovara. Shvatimo li njega, razumjet ćemo i njegove zahtjeve, mimoiđemo li njega, njegove će nam se riječi činiti stranima, ludim, čudnovatim, neostvarivim.
Zavaravati se ne smijemo. Isus ne zatvara oči pred zbiljom života. Stoji on objema nogama na čvrstu tlu jer pretpostavlja u društvu i neprijatelje, i krivokletnike, i mrzitelje, i preljubnike, i svaku vrst opačine. Pretpostavlja on i ratove i konflikte. Koji lijek nudi? Kompromise, toleranciju, lažno primirje, razgovore, uljepšavanje stvari, nekakav građanski bonton? Isus radikalno nudi samo jedno: Razdvajanje, mač i križ! Svatko se mora osobno odrediti prema njemu i onome što traži.
Tko krene, udari Isusovim putem, toga čeka neprijateljstvo svijeta. Ali samo se Isusovim putem postaje ‘dijete Oca nebeskoga’. Jasno, nama je teško govoriti o ljubavi prema neprijatelj¬u. Ali, tko svomu neprijatelju postane neprijatelj, postaje slika i prilika svog neprijatelja. Biva označen njegovom slikom i ponašanjem. Gdje se dvojica nađu u ‘klinču’ mržnje, uzvraćanja udaraca, odmazde, ubijanja, danomice postaju jedan drugome sličniji. Agresija samo postaje veća, a zemlja sve više mjesto nepravde i izrabljivanja. Bez Isusova križa i primjera trnu se svjetla ovog svijeta i sve svršava u tami, u začaranom krugu smrti i sveopćeg rekvijema za sve ljudsko.
Stoga za sve vrijedi upitnik: Tko smo i čime, odnosno kime smo obilježeni? Što našim činima daje nutarnji biljeg? Isus veli: Svi ste djeca istoga Oca. Ljubite svoje neprijatelje. Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš. To će reći: Budite potpune, cjelovite, integralne, nenagrižene osobe. Zvuči to idilično, u božićnom raspoloženju. Povijest čovječanstva je velika povijest patnje i ufanja u bolje sutra. U toj povijesti bezbroj je mučenika ljubavi. Jedan od njih je i indijski borac za slobodu, hinduist Mahatma (= čovjek velika daha) Gandhi.
On veli ovako: “Sve što je od temeljnog značenja za neki narod, ne dade se postići samo razumom. Potrebno je to otkupiti patnjom. Možda moraju poteći potoci krvi dok ne postanemo slobodni. Ali, onda to mora biti naša krv, ne krv drugih. Patnja je daleko snažnija moć od zakona džungle, jer ta je patnja sposobna preobraziti i naše protivnike”. Možda je upravo on, nekršćanin koji je duboko cijenio Isusa zbog Govora na gori, daleko bolje shvatio Isusovu riječ i osobu od mnogih nas. Takvi nam mogu biti i u našem životu učitelji.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje