MUKA GOSPODINOVA

VELIKI PETAK

                Odavna je Gospodin najavio svoju muku i smrt. Na Petrovo priznanje Isusova mesijanstva nadovezuje Isus s govorom o svojoj muci i smaknuću te uskrsnuću. S punom odlučnošću i sigurnošću, da ostajemo zatečeni. Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, podnijeti sramotu, muku i smrt na križu.

                Pitamo se: Zašto mora ovaj Jedan koji je došao služiti, a ne biti služen, koji je došao ljubiti i pokazao ljubav do kraja, a ne gospodariti nad ljudima, koji je došao i pokazao ljudima kako živjeti kao ljudi, kako podariti životu konačni smisao: zašto mora upravo taj Isus biti odbačen? On koji je do danas bio i ostao bezbrojnima i bezimenima odgovor, pomoć i pomoćnik.

                Čovjek ubija život

                Kao da postoji nepisano pravilo: Ljudi se bore protiv života, ubijaju ga, odbacuju i pobacuju, abortiraju, protjeruju ljudskost među ljudima. Nikada ne slučajno. Redovito pod obrazinom i prividom zakona, vjere, predaje starih, uhodanih pravila. Isusa osuđuju sva vrhovništva. Rimsko pa onda i židovsko, i građansko i vjersko. Starješine narodne, svećenički glavari i pismoznanci. Starješine narodne: vrhovništvo za politički i javni pravorijek. Svećenici, to su oni koji imaju prvu i završnu riječ u Hramu i oko Hrama, bogoslužja. Urotili su se zajedno s vlastima. Pismoznanci su oni koji mjerodavno tumače i određuju propise Božjeg zakona.

                Svako od tih triju mjerodavstava i nadleštava ima na usnama Boga i Božje ime, Božju predaju i Pismo, misle da rade u ime i namjesto Boga, a zapravo misle na svoj autoritet, moć i ugled. Navodno i prividno bore se za Boga, a zapravo im je pred očima vlastiti probitak. Glavni pokretač i cilj njihova djelovanja jest samoodržanje.

                Isus je htio unijeti u nečovječno društvo malo dobrote, topline, svjetla, ljubavi. Zato se suočio s neprijateljstvom i odbacivanjem, pa čak i mržnjom na smrt. Isus je u cijeloj svojoj pojavnosti bio veliki izazov, kamen spoticaja, od prvog svog nastupa u Nazaretu, a da i ne navodimo one zgode oko njegova rođenja i Herodove namisli da ga kao dijete i možebitnog takmaca na prijestolju ukloni.

                Svijet ne želi istinu

                Samo naivčine misle kako je svijet voljan prihvatiti istinu. Istina uvijek boli i peče. Napose ako se čovjek suoči s nekim tko ga proniče u dušu i optužuje s prijetvornosti i licemjerja. U nazočnosti osobe poput Isusove čovjek spoznaje sebe, svoju životnu laž i ograničenost. Pred njime čovjek sagledava svoju uskogrudnost. Ako čovjek nije spreman na promjenu stava i života, dolazi do mržnje i odbacivanja Isusove osobe. Isus je, naime, u osobi živi prosvjed protiv svake vrsti okamina i uhodanosti u životu, napose u odnosu prema Bogu.

                Isus je toliko puta naglašavao kako je poslan oboljelima kuće Izraelove (usp. Mk 2,17). Htio je liječiti. Ne u rukavicama, nego je dodirivao bolna mjesta, gubavce, svojim rukama. Nije htio da čovjek nastavlja živjeti život okovan zakonima i pojmovima tlačenja, potiranja, mržnje, nepodnošljivosti. Zagovornik je ljudskosti i razumijevanja.

                Gađenje nad samim sobom

                Stanje čovjekova duha i upitnike koje čovjek nosi sa sobom možda nitko nije zornije postavio od istinskog tražitelja Danca S. Kierkegaarda, čiji upiti upravo u dane Gospodine muke i smrti postaju aktualni. On piše: “Moj je život posve na izmaku. Gadim se na vlastitu egzistenciju. Bez ikakva je okusa, bez soli i smisla… Čovjek zabode prstom u zemlju da pomiriše u kakvoj je zemlji. Ja zabadam prst u egzistenciju. Ne miriše ni na što! Gdje sam to ja? Što bi to imalo značiti: svijet? Što znači jednostavno ta riječ? Tko me to postavio u sve to i jednostavno napustio? Tko sam ja zapravo?”

                Jobovska su to pitanja gdje je vlastita egzistencija postala problemom. Bespomoćnost i pravog odgovora nema. Sve je zastrto očima, ako ih ne prosvijetli Duh onoga koji je zasjao na licu Raspetoga. A učenici kao u zrcalu odražavaju slavu Raspetoga preobražavajući sebe i svoj život prema slici danoj u Pilatovu “Ecce homo”.

                Isus kao osoba uosobljuje

                Nekako je u Isusovo vrijeme i filozofska misao ondašnjeg helenizma počela naglašavati pojam individuuma, otkrivala vrijednost osobe, pojedinca. Profinjeniji način života i fina uljudba čine čovjeka osjetljivim. Jednako je i Isusova terapeutska uloga bila prvenstveno usmjerena prema pojedincu patniku, nevoljniku, čovjeku na udaru vlastite sudbine. Svoju malu zajednicu oblikuje od onih koje je izliječio, koji su u njegovoj nazočnosti, preko njegove riječi i dodira iskusili cjelovito ozdravljenje.

                Pokazivao se većma kao liječnik nego kao prevratnik. Stavljajući ruke na bolna čovjekova mjesta izvodio bi revolucionarna djela u svijesti, psihi, srcu i na tijelu pogođenika, čovjeka okovana strahom za sebe. Čovjek je u biti poprište velike borbe, arena ili areopag, a Isus svojim djelovanjem upućuje na izvore pravog života. Veliki je petak dan spoznaje kako je ubijen Život, kako je zamuknula Riječ postala Tijelom.

                Tri vrhovništva osuđuju Isusa

                Sva tri vrhovništva koja imaju udjela u Isusovoj smrtnoj osudi imala su svoje stvarne razloge i motive za Isusovo uklanjanje. Starješine ga uklanjaju zbog topline njegova srca, bliskosti svakom čovjeku, zbog oduševljenja koje ga je posvuda pratilo, zbog snage i mudrosti koja je izbijala iz njega i zahvaćala sve s kojima se susretao. Ono što Isus izgovara ruši njihova mjerila i umovanja, protresa njihovu mudrost kao ono u Jeremijino vrijeme (Jer 8,8-9): “Kako možete tvrditi: ‘Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin! Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara! Mudraci će biti osramoćeni, prestravljeni”…

                Za vođe naroda Isus je premlad, sanjar, utopist. Nema on pravo dirati u sijede vlasi, u njihovu beživotnost, otvrdnulost. Isus se drznuo rušiti toliko toga u jednom naletu, preokrenuti i pokopati staro, trulo, mrtvo. Bog je stvorio savršene uvjete za normalan ljudski život, budući da ‘Zakon Jahvin srce krijepi, oči prosvjetljuje’, život pomlađuje kao orla (psalmi, passim). Taj Zakon je živ, dušu krijepi, živodajan. Pretvoren je u mrtvo slovo ‘zaslugom’ starješina u narodu.

                Veliki ga svećenici osuđuju u ime Boga. To se moralo Isusa najbolnije dojmiti. Vjerojatno se cijeloga svog života pitao, kako je moguće neprestano imati Boga i Božje ime na ustima, a misliti na sebe, svoje osobne obiteljske ili političke probitke i poslove, ubijati Boga u ljudima i srcima, otimati Boga iz čovjekova srca do te mjere da Bog postaje čovjeku tuđ, nedostupan. Upravo onima koji su Boga u životu najpotrebniji. Boga su učinili Bogom mrtvih, a ne živih (usp. Mk 12,27), pa su zato u velikoj životnoj zabludi, kako im veli sam Isus na istom mjestu.

                Bog je pak Bog živih i ne dopušta, kao što veli Ezekijel (34,4passim), da pastiri ne liječe bolesne, ne povezuju ranjene, ne skupljaju raspršene, ne traže zalutale.            Pismoznanci su najteži i najogorčeniji Isusovi protivnici. Imaju svoju logiku i izvode vlastite silogizme iz Božje riječi, a samo im je jedno na umu: Kako opravdati sebe i svoje stavove, a sve uvijeno u lijepe fraze, zakone, predaje, pojmove koji nemaju nikakve veze sa životom.

                Život iz vjere u vječnost

                Isusu pak za svega njegova djelovanja progovara Bog iz vapaja bolesnika, sja iz očiju slijepca, vidljiv je u sjaju sunca, cvjetanju livade. Sav mu svijet zbori o Bogu, njegovu i našem Ocu. Svega se svog života borio protiv okamenjena i beživotna Boga.

                Njegovom je protivnicima jedno jasno: Isusova je istina smrtonosna za njihove strukture, formule i krilatice te fraze. Stoga Isus ide do kraja i ne dade se ničim smesti. Ima kičmu, u stavovima je nesavitljiv, u potezima do kraja odlučan. Uspravan. Značaj je i polaže život za istinu svog poslanja.

                Smrti se, jasno, plaši, ali o njoj uvijek zbori otvoreno. Pred njim je vječnost. Čovjek uči umirati samo iz vjere u vječnost. Ta vjera podaruje smirenost i otvorenost s kojom se čovjek može susresti sa smrću. Ima li čovjek pred sobom samo svoj zemaljski život, onda se ne isplati staviti ga na kocku zbog nekakve istine, i zato čovjek traži načine kako da ga produži za koji mjesec, godinu. Isus pak ne živi otuđenim životom, nije otuđen ni Bogu, ni sebi, ni ljudima, a svojim uspravnim hodom u smrt i prema smrti ubija smrt (usp. 1 Kor 15,54 sl.).

                Isus je dovoljno velik i svjestan svoje veličine, i zato ga nije strah pri pomisli na poniženje pred ljudima ili od ljudi. Svjestan je svog dostojanstva. Samo onaj tko je svog dostojanstva svjestan, sposoban je otrpjeti poniženje, bez riječi protimbe, kako je vidljivo za svega Isusova sudskoga procesa…

                A oni koji su svjesni svoje ograničenosti, teže prema gore, ne podnose poniženja, na sve reagiraju poput ježa. Isus je dovoljno božanski samosvjestan pa je zato mogao biti do kraja čovječan. I ništa drugo nije htio nego da njegovo kraljevstvo, ondje gdje je on zavladao, bude bratska zajednica svih ljudi, gdje su svi sinovi i djeca istog Oca.                 Ta se zamisao nije uklapala u postojeće okamenjeno ustrojstvo svijeta i društva i zato je morao biti nasilno uklonjen. Nije ga toga strah. U smrt ide svjesno znajući da ideja, misao i poslanje koje je živio i propovijedao ostaju i postaju baština cijelog svijeta, svih potonjih i budućih naraštaja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje