VELIKI ČETVRTAK
Govoreći ljudskim rječnikom i logikom, ova večer u koju Gospodin ulazi večer je konačnog odbacivanja njega kao Mesije, kao Božjeg poslanika. Nad Isusovo se djelo nadvijaju duge sjene promašenosti vlastitog djela. Nije djelovao ni pune tri godine, a posvuda je požnjeo samo odbacivanje i nerazumijevanje. Možda su najviše obećavali oni sretni početci u tzv. ‘galilejskom proljeću’, kad je bio prihvaćen, kad su mu se divili, kad je liječio sve bolesne i opsjednute, ali se i nad to razdoblje doskora nadvijaju sjene urota, smicalica, klopki, optužbi.
Otpori su svednevice rasli na sve strane. Poglavito od ulaska u Jeruzalem i žestokih obračuna s vrhovništvima u Hramu i oko njega. Jedno mu je jasno: Njegov ga Jeruzalem neće prihvatiti kao obnovitelja, kao proroka, štaviše, bit će optužen kao zavodnik, prevarant, opsjenar, onaj koji se bavi magijskim praksama, jer Herod će sa svojom kamarilom tražiti od njega ‘hokus-pokus’ za vlastito uveseljavanje i provod. Vjerojatno se i Isus pitao i tražio uzroke takvu ponašanju.
Kad danas ‘destiliramo’ Isusove riječi i djela kroz filtre suvremenih znanosti a u svjetlu starozavjetne objave, vidimo da Isus jednostavno nije mogao niti smio govoriti ili postupati drukčije. Cijeli njegov život bijaše samo nazočna Božja slovnica-gramatika među ljudima, koju bi trebali svi naučiti. Jer svaka riječ iz njegovih usta samo je potvrda jedne velike životne istine: Svi tekstovi govore za njega i njemu u prilog. Cijeli Stari zavjet. Jasno ako ga se čita Isusovim očima i njegovim srcem. Ne samo u onim međuljudskim protegama, nego i na globalnom planu kad se Isus izjašnjava o ratu, ubojstvima, vladarima, kad govori o vladanju, gospodarenju, služenju, životu, smrt itd. On je htio samo jedno: Utjeloviti u svojoj osobi Boga koga zovemo Ocem i odvažiti ljude da se Bogu obrate poput djece svomu ocu.
Zato za Isusa ne bijaše uzmaka. Nije mogao niti smio uzmaknuti. Inače bi postao nevjerodostojan. Možda su mu za vrijeme javnog djelovanja učenici kadikad i savjetovali veći oprez („slow down“, povuci „ručnu“), kako nije uputno upuštati se neprestano u sukobe, istjerivati pravdu na čistac, kako treba nekad svjetlo staviti i pod posudu, kako se neke stvari moraju reći šapćući, a ne izvikujući ih s krovova. Međutim, Isus je drukčijeg stava. Čemu strah koji blokira? Plaši se samo nesposobniji te onaj tko se osjeća ugroženim. Ako je istina na našoj strani, onda je ona neuništiva, ostaje, unatoč svim protimbama. Ljudi nad ljudima gospodare samo iz straha. Potrebno je jedino Bogu iskazivati štovanje, njega respektirati, a ne ljude, novac, ni druge brige koje nas snalaze, ni tobožnje sigurnosti u koje se uljuljavamo.
Što je uslijedilo? On koji nije znao mrziti, postaje žrtvom mržnje. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom. Koji nikoga nije prokleo, postaje na križu prokletnikom. On koji je u službi života, mora umrijeti. Koji trsku napuklu nije prelomio, ni stijenja što još tinja nije zgazio, biva zgažen i slomljen. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom sam u sramotnom procesu. On koji je druge učio povjerenju, trese se i znoji krvlju od straha u Getsemaniju. On koji je imao sa svakim sućuti i srca, prepušten je bešćutnoj rulji i bez ikakve ljudske utjehe. Jedino pouzdanje koje mu preostaje jest Otac.
Nikakvo čudo! Na jednom mjestu u Ivanovu Evanđelju (Iv 2,23sl) izvodi pisac u obliku korolarija, zaokružene cjeline i zaključka, nešto za Isusa vrlo znakovito: „Sam je od sebe dobro znao što je u čovjekovu srcu!“ Strašna je to pomisao: Znati i razumjeti što je u čovjekovu srcu, i ne moći promijeniti bilo što. Od samog aktera znati daleko bolje što se odvija u dubinama svakoga čovjeka, koji procesi, kakve misli, i ne moći ništa protiv toga.
Strašno bijaše za Isusa promatrati kako je ljubav nemoćna, dobrota ismijana, kako su nasilje i prijevara, volja za moći sveopći i sveprisutni. Porazno je za Isusa iskustvo da ni vlastiti učenici u koje se pouzdavao i koje je odgajao ništa ne shvaćaju. Ni jednu riječ, ni jednu misao. Dovoljno je zaviriti im u oči i vidjeti kako se sve što je godinama u njih ugrađivao poput kule od karata u sebe urušava. Petar je redovito samosvjestan, prsi se, odvažan, a zapravo se uopće ne pozna, i od svih je najugroženiji. Juda, pa ostali. Ivan kao ljubljeni, simbol nemoći ljubavi u moru mržnje pod križem. Ostali spavaju, a potom bježe.
Shalom Ben Chorin, veliki židovski teolog našega doba, izrazio se jednom ovako: Ako je Isus i u čemu pogriješio kad je govorio o kraljevstvu Božjem, onda zacijelo u tome što je vjerovao da ga ljudi razumiju. Silna zabluda ljubavi. “Prisjetite se Getsemanija, g. župniče. Svi su učenici pozaspali. Ništa nisu shvatili… A On je ostao sam. Mora da je to bila silno velika bol. Uvidjeti kako nitko nije ništa shvatio… Međutim, ni to nije bilo ono najgore. Kad je Krist bio pribijen na križ, i viseći pribijen ondje, kriknuo je sred svojih patnja: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’… Teška se dvoumica spustila na Krista u minutama prije njegove smrti. To je morala biti zacijelo najstrašnija od njegovih svih patnji. Mislim na Božju šutnju. Zar ne, g. Župniče?”. Tako govori sakristan u Bergmanovu filmu “Svjetlo u zimi”.
U dugim zimskim noćima podnosi taj sakristan nesnošljive bolove i da si muke olakša čita Isusovu muku. Svoje misli priopćuje župniku: Kristova agonija i sve njegove patnje nisu ništa u usporedbi sa strahom. Daleko bolnije od svih tjelesnih patnji boli gorko iskustvo da je čovjek neshvaćen, isključen, ostavljen. A kad se čovjek osjeti ostavljen i odbačen, ne samo od ljudi nego i od Boga, i kad je suočen s Božjom šutnjom upravo u trenutku kad čovjek nekoga treba i s kime se može računati, dakle, kad izostane svako uporište i hvatište, onda se zapada u apsolutni strah. Apsolutno u doslovnom smislu, kao ab-solutus, tj. odvojen, odcijepljen, otkinut, odvrnut. Srce puca, tijelo se raščetvoruje i kida u svim udovima. Razapinjanje i sve muke vezane s time samo su vanjsko uprizorenje nutarnje raspetosti, probodenog srca, apsolutnog straha, raslojavanja vlastitog bitka. Čovjek je kao biće poništen. “I vi ste sami postali moja negacija: Vidjeste strahote i preplašiste se”, veli u svojoj odbačenosti Job prijateljima (Job 6,21).
Što nam je naučiti iz ove Gospodinove lekcije u getsemanskoj i golgotskoj noći? Postoji neuništivost nade i povjerenja. Lako je govoriti o slobodi, a teško ju je živjeti. Isto tako i o istini. Jednako je lako govoriti o Bogu, ali je životno opasno približiti mu se. Bog je ugroza naših iluzija. Prepustiti se njegovoj talionici, gdje u žaru svog ognja i kušnje odvaja čisto od nečistoga, vrijedno od bezvrijedna.
Svjedoče o tome svi proroci, svi koji su se približili tomu gorućem grmu. “Oče, budi volja tvoja”, ili na križu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, riječi iz 31. psalma. Mogu nam ljudi činiti što hoće, postoji u svakome od nas neuništiva jezgra koja živi za svu vječnost. Isus je zorni primjer. Prošao je Božji i ljudski tijesak, poput grožđa ili masline. Zgažen i zgnječen, iskorišten, zlorabljen, šikaniran, popljuvan, ismijan i bičevan, raspet. Ljudi su na sve i za sve spremni i sposobni. Međutim, unatoč svemu, Gospodin nam daje mogućnost istinskog života.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje