Korizma je posve osobito vrijeme. I prije nego vrijeme odricanja, ona je vrijeme vrednovanja, odabiranja. Vrijeme u kojem čovjek nastoji upoznati sebe u dubinama svoje duše, upoznati dubine života u koji ga je Bog pozvao. U koji ga je uputio.
Korizma je i vrijeme blagosti. Neshvatljive blagosti: Bog umire za čovjeka. Bog postaje prahom da bi čovjeka uveo u svjetlo. Dok smjerno i sa strahopoštovanjem slušamo riječi: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“, riječi koje nas pozivaju da hod od praha do praha preobražavamo u hod u svjetlosti, hod ususret svjetlosti, ne bi bilo dobro da se u svoj krhkosti osjetimo neznatni. Krajnje neznatni. Bilo bi dobro da se prepoznamo bliski, neizrecivo bliski i s ljudima i s Bogom. Ta prah smo zajedno s njima. Continue reading
