Korizma je posve osobito vrijeme. I prije nego vrijeme odricanja, ona je vrijeme vrednovanja, odabiranja. Vrijeme u kojem čovjek nastoji upoznati sebe u dubinama svoje duše, upoznati dubine života u koji ga je Bog pozvao. U koji ga je uputio.

Korizma je i vrijeme blagosti. Neshvatljive blagosti: Bog umire za čovjeka. Bog postaje prahom da bi čovjeka uveo u svjetlo. Dok smjerno i sa strahopoštovanjem slušamo riječi: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“, riječi koje nas pozivaju da hod od praha do praha preobražavamo u hod u svjetlosti, hod ususret svjetlosti, ne bi bilo dobro da se u svoj krhkosti osjetimo neznatni. Krajnje neznatni. Bilo bi dobro da se prepoznamo bliski, neizrecivo bliski i s ljudima i s Bogom. Ta prah smo zajedno s njima.

U riječima: „Spomeni se, čovječe, da si prah…“ životno su prisutne i riječi: „Spomeni se, čovječe, da ti je darovana i otkupljena besmrtna duša.“ Prah od kojega smo sazdani ne trebao biti prah koji vjetrovi svijeta raznose. On može – itekako može – biti prah kojega Duh Božji uznosi. Zbog toga nam valja svime što je dobro u nama – a i svime što nije – odazvati se pozivu: „Obrati se i vjeruj Evanđelju!“ Odazovemo li mu se, sve se mijenja.

Isus Krist je svoje Evanđelje, svoju radosnu vijest, nosio i na svom križnom putu. I Evanđelje je s njime raspeto. I Evanđelje je s njime uskrsnulo.

Imamo li i mi hrabrosti poći Isusovim i svojim križnim putem? Ususret Isusovom i našem križu? Imamo li hrabrosti i mi Isusu biti Veronika i Šimun Cirenac? Imamo li hrabrosti to biti jedni drugima? Imamo li hrabrosti ne uzmaći – osobito kada je najzahtjevnije – ni pred križem ni pred Evanđeljem? Imamo li hrabrosti dopustiti Isusu da u nas utisne svoje lice? Imamo li hrabrosti – i kroz padove – u svemu prionuti uz Evanđelje?

Isusa su na kraju njegovog križnog puta položili u grob. Uz njega je u grob položeno i njegovo Evanđelje. Jer Evanđelje živi i umire s njim. Dobro je upitati se: živi li Evanđelje s nama? Ili umire s nama?

Isusa su položili u grob. No grob nije mogao zaustaviti ni njegov život ni život njegovog Evanđelja. Isus je u grob odložio prolaznost: prolaznost našu, prolaznost našeg susreta, našeg života s njim.

Što smo mi spremni odložiti da nam korak ubuduće bude jednostavniji? Evanđeoskiji? Čemu smo namijenili život? Čemu smrt? U sebi? U drugima? U našim odnosima?

Isusov je križni put započeo nepravednom osudom. I ljubavlju koja nije htjela odustati. Isus se nije iscrpljivao u dokazivanju da je nepravedno osuđen. Iscrpio se do kraja za ljubav. Za Evanđelje. Iscrpio se za tebe. Za mene. Za svakoga.

Što je naš izbor? Što smo spremni prihvatiti, pretrpjeti zbog njega? Zbog Evanđelja?

Imamo li hrabrosti biti Isusova radosna vijest?

Stjepan Lice