Kad si sišao u Betlehem,

u naša srca,

ulio si ulje u naše svjetiljke.

Sve otada ne prestaješ umnažati svjetiljke,

dolijevati u njih ulja.

 

Sve otada Betlehem nam zbori

da je samo jedna svjetiljka,

samo jedan plamen.

 

Sve otada govoriš nam,

govoriš svime što nam se zbiva:

da bi plamen živio,

valja nam gorjeti,

gorjeti ne zbog sebe,

gorjeti zbog drugih.

 

I potičeš nas,

potičeš čitavim svojim srcem:

da bi plamen živio

valja nam,

uzmanjka li u čijoj svjetiljci ulja,

doliti u nju,

dolijevati kroza sve dane,

iz svoje svjetiljke.

 

Jer sve svjetiljke,

okupljene oko Betlehema,

okupljene u tvom srcu,

jate se, jedna su svjetiljka.

 

I isto im je ulje, isti plamen, ista svjetlost.

Isto vrijeme i ista vječnost.

 

Ti goriš ponajprije u svjetiljci

koja žeđa za tvojim uljem.

I naša žeđ postaje tvoj plam.

 

Kad si sišao u Betlehem,

otkrio si nam

da se ulje naših svjetiljki

prelijeva i preko obala vremena

i kako tek s drugim svjetiljkama združeni

poniremo u tvoje srce.

 

Sve si nas zauvijek sabrao u svoj plam.

 

Stjepan Lice