Svijeća

U došašću rado sjedimo pred upaljenom svijećom da počinemo u njezinu svjetlu. Svijeće su oduvijek imale osobitu privlačnu snagu na čovjeka. Svjetlo svijeće blago je svjetlo. Nasuprot vrlo jakoj neonskoj rasvjeti svijeća rasvjetljuje naš prostor samo djelomično. Ona ostavlja neke stvari u mraku. A svjetlo je toplo i ugodno. Svijeća nije neki funkcionalni izvor svjetla koji mora sve ravnomjerno obasjati. Naprotiv, ona daje svjetlo koje sa sobom već od samoga početka ima fluid tajanstvenoga, toploga, dragoga. U svjetlu svijeće moguće je pogledati sama sebe. Tu ja blagim okom vidim svoju, vrlo često krutu realnost. U ovome nježnom svjetlu usuđujem se promatrati sebe, stati pred Boga i sebe njemu izručiti. Tu mogu sam sebe prihvatiti.

Svjetlo svijeće ne samo da rasvjetljuje, ono i grije. Ono sa sobom donosi toplinu ljubavi u tvoju sobu. Ono tvoje srce ispunja ljubavlju, koja je dublja i tajanstvenija od ljubavi ljudi s kojima se osjećaš povezan. To je ljubav koja dolazi iz božanskog izvora, ljubav koja nikada ne presušuje, koja nije tako lomna kao ljubav među nama ljudima. Dopustiš li ovomu svjetlu da prodre u tvoje srce, možeš si tada zamisliti, da si sasvim i potpuno voljen, da ljubav sve u tebi čini vrijednim ljubavi. To je konačno Božja ljubav koja ti dolazi u susret.

Svijeće koje palimo u došašću i na Božić podsjećaju na otajstvo Božjeg očovječenja u Isusu Kristu. U svijeći je sam Krist među nama. A Krist je onaj koji svojim svjetlom rasvjetljuje naš dom i naše srce i grije ga svojom ljubavlju.

 

prema: Anselm Gruen, Božić, 39-40.