ČITANJA:
Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

Teško shvatljiv govor

Poruka današnjih liturgijskih čitanja trebala bi biti smisao i potreba žrtve, one koju Bog traži od čovjeka i one koju Bog čini za čovjeka. Od Abrahama Bog ne traži ništa manje nego da mu žrtvuje sina jedinca kojega mu je prethodno čudesno darovao. Sina Izaka, kojeg su on i njegova neplodna žena Sara dobili u dubokoj starosti, na neshvatljiv način sad treba prinijeti kao žrtvu Bogu. Nasuprot tome sv. Pavao govori o veličini Božje žrtve za čovjeka, koja se očitovala u predanju u smrt vlastitog Sina jedinca, a evanđelje donosi primjer Isusa koji ne nastoji, kao njegovi učenici, zaustaviti vrijeme i dalje uživati u slavi preobraženja već ide spremno u susret svojoj muci i smrti. Sve to međutim u nama rađa pitanje: Zašto žrtva? U čemu je smisao žrtve? Ima li ona uopće smisla? Je li to današnjem običnom vjerniku uopće jasno, o nevjernicima da i ne govorimo? Continue reading →

ČITANJA:
Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Kušnja u pustinji

Na prvu nedjelju Korizme slušamo evanđelje o Isusovoj kušnji. Nakon Pepelnice koja nas podsjeća na prolaznost ljudskog života, ovo je novo važno upozorenje: u tom kratkom životu čovjek mora još i kroz vatru kušnje, od koje nije bio pošteđen ni Isus na početku svoga javnog djelovanja. Nadvladavši kušnju, on se obraća ljudima učeći ih kako i sami mogu nadvladati svoje vlastite kušnje, oduprijeti se zavodljivostima Zloga i ostvariti zajedništvo s Bogom: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» (Mk 1,15). Continue reading →

MOĆAN NA RIJEČI I DJELU

Čitanja: Pnz 18,15-20;1Kor 7,32-35;Mk 1,21-28

Isus je jasno proglasio svoju misiju, poslanje, dao svoj uvodni manifest kojim se legitimira i ovjerovljuje pred svijetom. Uloga mu je jasno definirana. Kraljevstvo je Božje nastupilo, vrijeme  kritičnih odluka je došlo, oklijevanja nema. Bog toga kraljevstva je milosrdni i samilosni Bog, koji želi privući k sebi ljudsku djecu, na način kakav bijaše neviđen u dotadanjoj povijesti svijeta. Isus je posvema uronjen u zbiljnost svog Oca koga oslovljava djetinjim “Abba” – “Tatice”, a svoje riječi i nauk prožima ljubavlju i praštanjem grijeha. Stoga, nakon kritika upućenih mu sa strane moćnika i tobože odgovornih za sudbinu naroda, traži bolesne, siromašne, nemoćne, rubne, otuđene, mučene zlim silama da bi ih učinio dionicima svoje poruke i kraljevstva Božjeg. Continue reading →

Iz 42,1-4.6-7; Dap 10,34-38; Mk 1,7-11

Prvi Isusov javni nastup. Svrstava se on među grješnike koji traže da ih veliki asket, isposnik, čovjek iz pustinje, koji se obračunao sa sobom i sa silama koje su prema vjerovanju starih imale svoje obitavalište u pustinji – demonima; Ivan krsti krštenjem obraćenja. Continue reading →

Da bi se čovjek snašao u vremenu i prostoru, stvorio si je kalendar, podijelio vrijeme, sačinio naprave koje mu pomažu za orijentaciju, satove analogne, danas većma digitalne gdje vidimo kako protječu sekunde, satovi. Jedino on je sposoban razmišljati, sagledati, zauzeti odmak, imati pregled prošloga i sadašnjega i donekle planirati sutrašnjost. Neki je stari filozof rekao da se čovjek po tome razlikuje od životinja što on iz rijeke vremena, koja sa sobom nosi sve, može izroniti, pogledati unaprijed i unatrag. Sve drugo voda nepovratno odnosi, a čovjek je sposoban ovladati vremenom i dati mu smisao. I zato je uvijek na početku Nove godine za nas potrebno zapitati se: Izranjamo li iznad vode vremena, ili nas ta bujica odnosi, a da ne znamo ni odakle smo ni kamo idemo. Čovjek se može lako izgubiti u svakodnevnim poslovima, u suvišnim detaljima, potrebama, nevoljama, žureći s termina na termin, s dužnosti na dužnost, da jednostavno izgubi i glavu i orijentaciju. Continue reading →

Nema Božića bez obitelji

Nije Crkva slučajno stavila na prvu nedjelju po Božiću svetkovinu Svete nazaretske obitelji. Ta svetkovina u neku ruku je nadopuna Božiću. Ako smo na sam dan Božića posve usredotočeni na Dijete u jaslama, danas nam Crkva želi pred oči staviti svu širinu božićnog misterija. Želi nas podsjetiti koliko je Bog imao povjerenja u čovjeka i u ljudsku obitelj kao osnovnu stanicu ljudskog života. Doista Isus se od samog početka posve prepustio zakonu ljudskog života u obitelji. Rodio se, kao i svi ljudi, u obitelji, u njoj rastao, kroz obiteljski odgoj je prihvaćao vjersku baštinu svoga naroda. U krugu svoje obitelji Isus polagano otkriva i svoje mesijansko poslanje, ali i njegovi roditelji, vršeći propise Zakona, polagano spoznaju istinu o svom djetetu. Noseći ga u hram da ga prikažu Bogu, čut će iz usta starca Šimuna da je on «svjetlost na prosvjetljenje naroda» (Lk 2,32). Continue reading →