SVETKOVINA PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE

Tajna vjere

U najvažnijem trenutku euharistijskog slavlja svećenik svaki put izgovara istu riječ: Tajna vjere!, ističući tako da Euharistija nije puki obred već doista tajna, misterij koji okuplja Crkvu i od kojeg ona živi. Na euharistijskom slavlju kupljena zajednica svaki put čini tu tajnu prisutnom kroz svoje priznanje vjere: «Tvoju smrt, Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!» To je Euharistija: slavlje zajednice Isusovih učenika, njemu na spomen, a u očekivanju vječnog slavlja za stolom Oca nebeskog. To je sadržaj današnje svetkovine: Crkva na svetkovinu Tijelova na posebno svečan način slavi ono što je Isus učinio na posljednjoj večeri s učenicima, ostavivši im spomen-čin svoje muke i uskrsnuća.

Zato se kriza vjere današnjeg vremena u mnogim dijelovima kršćanskog svijeta nigdje ne očituje u tolikoj mjeri kao upravo u sve praznijim crkvama na nedjeljnim misnim slavljima. Brojni kršćani, zahvaćeni potrošačkim duhom današnjeg vremena, doduše još uvijek se smatraju  članovima Crkve, ali nemaju osjećaja za «tajnu vjere», njih ne pokreće Isusova riječ: «Ovo činite meni na spomen!». Austrijski teolog W. Haunerland dobro je na to upozorio: «Kršćanska liturgija razlikuje se od sekularnih obreda time što ne priznaje ‘konzumente’ i što preobražajnu snagu ne očekuje od uspjela obreda, već od onog koga se tu slavi. Napokon, Crkva ne živi od svojih institucija i obreda, već od onih koji s vjerom i nadom, slaveći i moleći stoje pred Bogom.»

Upravo zato što je Euharistija «tajna vjere» ona je od početka bila i glavna kušnja kršćanske vjere, koja može imati za posljedicu ili stvarni otpad ili odlučno priznanje, slično onom Petrovu: «Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnoga života» (Iv 6,66-70). Oslabljen osjećaj mnogih današnjih kršćana za nedjeljno slavljenje euharistije još više je ugrožen sve glasnijim zagovaranjem određenih interesnih skupina da se nedjelja pretvori u radni dan. U mnogim tradicionalno kršćanskim zemljama kršćani nisu više tako moćni da to spriječe, ali to im može biti dobar poticaj da obnove svoju osobnu vjeru u Isusovu nazočnost u euharistiji i da tu tajnu učine središtem svoga života.

Tajnu treba slaviti

Ako je Euharistija doista nazočnost utjelovljenog Sina Božjega u zajednici njegovih vjernika, onda to mora doći do izražaja u svakom euharistijskom slavlju. A to znači da se sudionici slavlja ne smiju ograničiti samo na uspješno odvijanje obreda, kako god to bilo važno, već moraju paziti na duhovnu dimenziju i mističnu dubinu slavlja. Bez toga ni najbolje izvedeni obredi, ni najuspjelija glazbena pratnja nisu u stanju sudionike povesti do stvarne «tajne vjere».

Zato nije nikad previše upozoravati na opasnosti koje vrebaju ako se slavlje pretvori u površnu teatralnost, ako svećenik svojevoljno mijenja liturgijske tekstove i ako svoju osobu ističe u prvi plan. I današnji čovjek ima još uvijek kakav takav osjećaj za misterij, za otajstvo koje nadilazi čovjeka i njegove mogućnosti shvaćanja. To otajstvo svećenik u euharistijskom slavlju mora svojim držanjem približiti sudionicima. Ne samo njegove riječi, već još više njegove geste, cijelo njegovo držanje odaju, je li on doista sudionik u slavljenju tajne ili je samo dobro uvježban izvođač praznog obreda. Ne kaže se uzalud da postoji «neverbalna komunikacija» između svećenika i vjernika koji sudjeluju u slavlju. Svećenik je dužan paziti na tu komunikaciju i vjernicima omogućiti takvo sudjelovanje u slavlju koje će doista biti misterij.

Euharistijsko slavlje uvijek je sveta razmjena između Boga i čovjeka, «sacrum commercium». Isusovom žrtvom nebo i zemlja su jednom zauvijek povezani, a Euharistija predstavlja most koji spaja nebo i zemlju do konačnog dovršenja spasenja i do slavlja za Očevim stolom u vječnosti. U svojoj euharistijskoj katehezi za vrijeme Svjetskog euharistijskog kongresa u Rimu kölnski kardinal Meissner naglašava: «Nakon Velikog četvrtka, kad se je Krist, Sin Božji, darovao svijetu u liku kruha, svijet ne može više postati posve bezbožan niti čovjek može biti od Boga ostavljen…Od svih sedam sakramenata Presveti oltarski sakrament je najdragocjeniji Božji dar svijetu, jer on sadrži začetnika samog života, Isusa Krista, u njegovu božanstvu i čovještvu.» Slaveći svetkovinu Tijelova, Crkva želi svojim vjernicima na poseban način skrenuti pozornost na ono što slave svaki dan i naglasiti da to ne smije postati «svagdašnjom stvari» u smislu mehaničkog i površnog odvijanja.

Fra Ivan Dugandžić