ŠESTA VAZMENA NEDJELJA KROZ GODINU B

Čitanja: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Ljubite jedni druge!

Ljubav je jedna od velikih tema Ivanova evanđelja, ali i njegovih poslanica. U devet redaka Ivanova teksta ništa manje već devet puta spomenuta je bilo imenica ljubav bilo glagol ljubiti. Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da je u pitanju nepotrebna i suvišna inflacija te riječi, kao što je to slučaj s rječnikom suvremenog čovjeka. Štogod se danas o ljubavi više govori, pjeva ili piše čini se kao da je prave ljubavi sve manje.

Uz Ivanov tekst povezana je još jedna moguća poteškoća. Isus svojim učenicima zapovijeda ljubav: «Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge» (15,17). Iskustvo života nas uči da se ljubav može darovati i primiti, ali nikako zapovjediti. Takva zapovijed jednog čovjeka drugom čovjeku naišla bi u najmanju ruku na čuđenje i nevjericu. Što je onda s Isusovom zapovijedi? Kako ćemo to shvatiti?

Isusovu zapovijed ne možemo uzeti izolirano, kao rečenicu za sebe. Njoj prethodi podsjećanje što je Isus učinio za učenike: «Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas»…»Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio» (15,9.12. Ako se te rečenice uzmu ozbiljno kao što su izrečene, onda se samo uvjetno može govoriti o Isusovoj zapovijedi. To je zapravo samo podsjećanje da je ljubav životna veza Oca i Sina, na jednoj te Sina i onih koje mu je otac dao, na drugoj strani, pa je posve logično da samo ona može jamčiti pravo zajedništvo učenika.

Ivanova poslanica, koja se može smatrati najboljim komentarom njegova evanđelja, temu ljubavi razvija dalje, ističući kako je ljubav božanskog porijekla, jer Bog je sama ljubav. «Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav» (1 Iv 4,7-8). Sveto pismo redovito govori o Bogu ističući njegova djela. Uspoređujući ga s čovjekom, ono nam kaže što Bog jest i što nije, ali zasigurno ovdje imamo najkraću i najbolju definiciju Božje biti: «Bog je ljubav». Ali to nije rečeno u sklopu učenja o Bogu, već o čovjeku i njegovu ponašanju. Ako zapovijed ljubavi proizlazi iz same biti Boga koji ljubi čovjeka, onda se «zapovijed» ljubavi ne smije shvatiti kao nekakav dodatak vjeri, već je ona njezin najlogičniji sadržaj.

Donositi rod u ljubavi

Isus nije bio nikakav površni sanjar, niti ga je evanđelist zanesenjački shvatio i protumačio. Isus znade da se ljubav ne dokazuje trenutačnim izlijevanjem osjećaja već proživljenom vjernošću ljubljenoj osobi. U slučaju učenika to je njihova vjernost njegovim zapovijedima i spremnost vršiti te zapovijedi. Opet je istaknut dublji razlog koji opravdava to očekivanje. Te zapovijedi nisu nikakav hir ili diktat, kao što je slučaj u odnosu gospodara prema robu. Taj odnos daleko je nadmašen u povezanosti Isusa i njegovih učenika, jer to je odnos prijateljstva: «vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga» (Iv 15,15).

Iz iskustva znademo da njegovanje prijateljstva nije nimalo lako: svako prijateljstvo obvezuje. Za prijatelja se uvijek mora imati vremena, pažnje i razumijevanja. Upravo to Isus očekuje od svojih, a to će donijeti svoj rod po kojem će svijet učenike prepoznavati kao Isusove. Ta spoznaja da je Isus prije ljubio njih i da ih je nazvao svojim prijateljima jest pokretačka snaga učenicima da se ne boje svojih ljudskih granica i slabosti, jer Isus je i «pomirnica za grijehe naše» (1 Iv 4,10).

Već je puno prije Isusa grčki mislilac Platon pokušao protumačiti tu suprotnost veličine Božje i siromaštva ljudske ljubavi. Ljubav, po Platonu, potječe iz povezanosti boga Porosa koji je bog bogatstva, i božice Penije koja je utjelovljenje siromaštva. Zato ljubav poznaje i obilje i manjkavost, ispunjenje kao i neispunjenu čežnju, radost i patnju, cijeli raspon između čovjekove ushićenosti do neba i njegove posvemašnje potištenosti. Ljubav cvijeta, ali i vene, ona je besmrtna i prolazna u isto vrijeme. Ona se utjelovljuje u jednom jedinom trenutku životne sreće, da bi se opet nakon toga pojavila u svem svojem nemiru.

Sve se to događa u životu Isusova vjernika koji je kadar oduševiti se njegovom zapovijedi ljubavi i tu ljubav učiniti mišlju vodiljom u svom djelovanju. I onda kad mu se učini da je u posjedu Isusova prijateljstva zbog radosti koja prati vršenje njegovih zapovjedi, on je još uvijek samo na početku, jer ostaje trajnim dužnikom Isusove ljubavi prema njemu. Isusovu zapovijed ljubavi ne možemo staviti na istu razinu s drugim zapovijedima, za koje možemo reći da smo ih u određenim prilikama života vršili ili nismo vršili. Ljubav se ne može pretvoriti u djela koja od vremena do vremena činimo, već kao životni stav Isusova učenika mora prožimati sva njegova djela.

Fra Ivan Dugandžić

prenijeto s: https://www.franjevci.info