Govor u slikama
Biblija nije ni filozofska ni teološka knjiga, već knjiga koju zanima samo istina spasenja. Tu istinu ona ponajviše nudi u susretima, razgovorima, primjerima i slikama. Evanđelje kojim Crkva naviješta svetkovinu Uzašašća također treba shvatiti kao slikovit govor kojim se želi nešto izreći, a ne kao protokol nekog ili kronologiju nekog događaja. Ne smijemo to uzeti u prostornom smislu, kao da je Isus krenuo na neko daleko putovanje na kraju kojega ga čeka nebo kao nekakav za nj posebno pripremljen prostor u kojem se on sad nalazi, dok smo mi ostali bez njega na zemlji.
Slikovit govor o njegovu uzašašću na nebo želi nam reći dvije bitne stvari: s obzirom na Isusa, to je konačni dovršetak njegova poslanja i njegova djela spasenja. On je sad – opet je u pitanju slikovit govor – s desne Očeve i njemu je predana sva vlast na nebu i na zemlji; s obzirom na nas njegove učenike, to je poslanje da nastavimo njegovo djelo spasenja i u isto vrijeme obećanje da ćemo i mi jednom stići svom konačnom cilju, svojoj proslavi u kraljevstvu Božjem. Izraženo slikovitom jezikom Ivanova evanđelja, Isus je otišao pred nama da nam pripravi stan kod Oca.
Svetkovina Uzašašća svojim slikovitim govorom želi istaknuti kako su Isusov dolazak na ovaj svijet, njegov život, smrt za nas, njegovo uskrsnuće i proslava kod Oca iz temelja izmijenili odnos neba i zemlje. Želi nam poručiti kako su nakon Isusa Krista nebo i zemlja, Božji i naš ljudski svijet, međusobno usko povezani. Kršćani nisu ljudi koji su razočarani u ovu zemlju i koji maštaju o nebu kao boljem rješenju koje je neostvarivo, nego su svjesni građani ove zemlje na kojoj u Isusovo ime trebaju ostvarivati kraljevstvo Božje, uvijek svjesni Isusove riječi da je ono među njima (usp. Lk 17,21). Samo tako moguće je ispuniti njegovo poslanje: «Pođite u cijeli svijet, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju!» (Mk 16,15). Crkva dakle nije cilj i svrha sama sebi, već je u Isusovo ime poslana cijelom svijetu. Ona nije ovdje već ostvareno kraljevstvo Božje, već sredstvo njegova polaganog ostvarenja. To će uvijek biti samo djelomično, uz istodobnu prisutnost i pšenice i korova na njivi Gospodnjoj (usp. Mt 13,24,30), sve do njegova konačnog dovršenja u vječnosti. Crkva toga mora biti svjesna posebno danas kad Europa, koja je na putu u novo poganstvo, vapi za novom evangelizacijom.
Povezanost neba i zemlje
Neraskidivu povezanost neba i zemlje, koju je Isus jednom zauvijek ostvario, dobro ilustrira zanimljiva priča o djetetu koje je usnilo kako ga anđeo nosi u nebo. Dijete promatra kako, nošeno od anđela na njegovim krilima, juri daleko izvan granica ovoga svijeta, ali ipak ne vidi da taj put vodi visoko prema zvijezdama, da se smanjuje razmak do njih. One su mu uvijek jednako daleko i blizu. Isto tako mu je i zemlja jednako daleko i blizu. Odvaži se i upita anđela, kamo ga zapravo nosi. On mu odgovori: Pa u nebo! Dijete dalje pita: Ali gdje je nebo? Anđeo će na to: Ono nije ni daleko ni blizu, ni jako visoko ni jako duboko. Dijete je zbunjeno i priznaje da ništa ne razumije.
Umjesto odgovora, anđeo mu upire prstom u jedno veliko stablo i kaže: Možeš li zamisliti da je to veliko stablo nekoć bilo samo malo zrno sjemena? Mogu – kaže dijete. To je zrno – nastavlja anđeo – posijano u zemlju, tamo je isklijalo, izniklo i razvilo se u to veliko stablo. tako je i s nebom. Ono nije daleko, nego je poput sjemena posijano u čovjekovo srce. Na čovjeku je da učini sve kako bi to sjeme izniklo i razvilo se, a kad dođe vrijeme, kad se završi ovozemaljski život, čovjek će vidjeti do kraja ostvareno svoje spasenje. I to će biti njegovo nebo.
To je, dakako, moguće samo ako čovjek ozbiljno shvati svoje mjesto i ulogu u ovom kratkom životu, ako njegov pogled trajno bude usmjeren prema vječnosti. Danas među ljudima često susrećemo dvije velike suprotnosti: na jednoj strani ljude razočarane u ovaj svijet, koji samo maštaju o boljem, a ne čine ništa te one koji su posve okrenuti ovoj zemlji i ne očekuju ništa više. Ni jedno ni drugo nije kršćanski stav. Kršćanin ne može biti zdravo pobožan bez aktivnosti u Božje ime, ali ni aktivan u duhu Evanđelja bez prave pobožnosti. On mora istim pogledom obuhvaćati i nebo i zemlju. To je poruka današnje svetkovine. Kršćanin, svjestan svoga poslanja koje ima od Isusa Krista, slijedi put koji se čvrsto oslanja na ovu zemlju, ali koji je sigurno usmjeren prema nebu.
fra Ivan Dugandžić
prenijeto s: http://www.franjevci.info