Kao krunu ostvarenja svoga braka uzeli su Stjepan Mandić i supruga mu Dragica rođena Carević rođenje svoga dvanaestog djeteta, nadjenuvši mu ime Bogdan – Adeodat – dan od Boga. Obitelji Mandić i Carević potječu iz Bosne, hrvatskog su podrijetla, a naseljeni u Herceg Novom zbog bijega pred Turcima. Plemenitaškog su podrijetla. Carevići su pripadali obitelji Kosača koja nam je poznata po plemenitoj i blaženoj Katarina Kotromanić Kosača.

Bogdanovi roditelji bili su vrlo pobožni i vodili su najmlađe svoje dijete svijetlim i sigurnim putem u ljubavi. U svemu su prednjačili svojim primjerom. On je zauzvrat bio marljiv i učio je vrlo dobro, ali više nego znanjem isticao se velikim srcem. Tako ga je župnik stavljao za primjer vršnjacima. Kad je navršio šesnaest godina odlučio je poći u samostan – kapucinima, prema kojima je osjećao posebnu privrženost i poštovanje.

Kotorani su narod tvrda srca zbog nacionalnih i vjerskih mržnji. Mladi se Bogdan žalostio i plakao nad svojim narodom u kojem je rasla divlja i krvava osveta. Velika moralna bijeda bila je posljedica raskola kojim su se narodi Istoka odijelili od Katoličke crkve. To je bio razlog zbog kojega je Bogdan prigrlio veliku ideju: založiti se i žrtvovati za jedinstvo Kristove Crkve. Želio je postati apostolom crkvenog jedinstva. Ta misao usmjerit će ga za sav život i za njezino ostvarenje založio je sebe i na kraju ga je put do ostvarenja te ideje doveo do svetosti. Svojim marom i načinom poslušnosti i pobožnosti vrlo je brzo pridobio za sebe poglavare i kolege koji su već tada u njemu vidjeli “izabranu dušu”… po onoj iz evanđelja: “puno je zvanih, a malo odabranih” ili “žetva je velika, a radnika je malo”.

Ušao je u novicijat u kapucinskom samostanu u Bassanu. Tijekom novicijatskog razdoblja odlučio je postaviti temelje za ostvarenje svoje ideje: misije na Istoku. Položio je zavjete i nastavio studij filozofije u Padovi, a teologije u Veneciji, gdje postaje svećenikom u travnju 1890. godine. Tako je u crkvi Gospe od zdravlja u Veneciji započeo apostolat prolazeći kroz mnoge samostane Venecijanske kapucinske provincije. Stigao je čak do Zadra gdje je kratko bio poglavar, a u Kopru je bio vikar. Zaustavio se neko vrijeme i u Thieni i u Bassanu. Živio je povučeno, uronjen u molitvu, bavio se studijem i ispovijedao je svakoga tko bi ga potražio. U tom je razmjerno dugome vremenskom razdoblju sve izdržao kako bi se moralno i tjelesno pripremio za veliko poslanje svoga života: biti pomiritelj duša, misionar na sjedinjenju kršćana Istoka i Zapada. Tako je prošlo prvih šesnaest godina franjevaštva, dok nije 1906. Premješten u Padovu gdje je, izuzevši kratko razdoblje od godinu dana, u kojem je bio izgnan zbog neprihvaćanja talijanskog državljanstva, ostao 36 godina. sve do smrti 1942. godine.

U kratkom razdoblju od samo 28 dana bio je premješten u tada talijansku Rijeku gdje je bio zadužen kao ispovjednik hrvatskog življa i upravo ga je to učinilo velikim. Leopold Bogdan Mandić živio je život kreposti. Vjera je bila njegov život, to je često govorio. Bio je pravednik i iz njegovih usta najčešće su izlazile riječi: “Vjeruj! Imaj vjeru!” Ta je riječ potresala savjesti i bacala svjetlo u duše. Pokretala je uspavane snage i otvarala beznadne putove onima koji su k njemu dolazili po pomoć, bilo u ispovjedi, bilo u običnom razgovoru. Svima se činilo da ono u što Leopold Bogdan vjeruje, ima stalno pred očima. Tako je gajio silnu ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Više se puta zavjetovao na stalnu Božju prisutnost, što je izazivalo nadnaravni napor u siromašnom, slabašnom, malom i donekle nakaznom, od bolova i umora, krhkom tijelu biti sličan Kristu.

16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio je Bogdana Leopolda Mandića svecem cijele Katoličke crkve.

Anđelko Vlah