Čitanja:
Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15
Duhovi – rođendan Crkve
S pravom se može reći da Crkva na Duhove slavi svoj rođendan. Lukino izvješće o onom što se u Jeruzalemu dogodilo na židovski blagdan Pedesetnice (Dj 2) nije samo slikovit opis prvog izlaska u javnost male zajednice Isusovih učenika, već je time izražena duboka teološka stvarnost Crkve koju Pavao zove tijelom Kristovim (1 Kor 12,27). Tijelo je živi organizam, a svaki organizam se rađa i nastavlja živjeti životom koji je primjeren samo tom organizmu. Pa kao što je djetinjstvo neotuđiva tajna ljudskog života i temelj na kojem počiva svaki kasniji rast, tako su i Duhovi i tajna i trajni temelj života Crkve. Isus je za svoga života okupljao učenike, poučavao ih i upućivao u tajnu svoga poslanja, a onda im je na kraju obećao «silu odozgo», Duha Svetoga (Lk 24,49).
Ispunjenje obećanja, to jest izlijevanje Duha Svetoga na učenike popraćeno je «šumom silnoga vjetra! i «plamenim jezicima» (Dj 2,2s). To su znakovi koji u Bibliji ukazuju na snagu i preobražajnu moć Duha. Naime i hebrejski izraz ruah kao i njegova grčka istoznačnica pneuma mogu istodobno označavati i duh i vjetar. Tako prorok Izaija najavljuje Božji moćni dolazak riječima: «Jezik mu oganj što proždire. Dah mu je kao potok nabujali» (Iz 30,27s). Duh je dakle već u Starom zavjetu zamišljan kao sila kojom Bog moćno djeluje u svijetu, ali tamo se nalazi i drukčija predodžba njegova djelovanja. Iliji se Bog objavljuje kao onaj koji ne djeluje u sili ognja, groma i vihora, već u «šapatu laganog i blagog lahora» (usp. 1 Kr 19,9-13).
To je suprotnost Ilijinim moćnim djelima, na jednoj i bijesu kraljice Izebele koja mu radi o glavi, na drugoj strani. Bog djeluje tiho, a ipak u tolikoj mjeri moćno da će Ilija tom snagom nastaviti svoj proročki put. S pravom je ta scena s malaksalim prorokom Ilijom na ulazu u pećinu i tihim djelovanjem duha Božjega nazvana kopernikanskim obratom u Bibliji. Njezina je poruka, da Bog ne treba čovjekova moćna djela, već treba čovjeka kao poslušno sredstvo svoga moćnog djelovanja. Slično se dogodilo i s Isusovim učenicima na dan Pedesetnice. Riječ je o maloj i po sebi nemoćnoj skupini priprostih ljudi koji tek snagom Duha pobjeđuju strah i nemoć i započinju ostvarivati svoje poslanje.
Tko je Duh Sveti?
Duh je u Starom zavjetu predstavljen kao sila koja na početku nadahnjuje život Božjim stvorenjima. Tek nakon što je biblijski pripovjedač istaknuo da je «Duh Božji lebdio nad vodama» (Post 1,2), stvorenje dobiva svoj pravi i potpuni oblik, svjetlo, toplinu i život. Razmišljajući kasnije o Božjim stvorenjima, psalmist slavi trajnu obnoviteljsku ulogu Duha: «Ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje» (Ps 104,29s). Taj psalam je nadahnuo molitvu Crkve kojom ona započinje svaki svoj ozbiljniji pothvat: «Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!». U toj rečenici utjelovljena je svijest Crkve da nije dosta razmišljati o Duhu, već se treba trajno otvarati njegovu djelovanju. Upravo zato Duhovi nisu samo rođendan Crkve već i njezina trajna mladost.
Kao što Crkva nije nastala nikakvim dekretom, već životom koji je zajednici Isusovih učenika udahnuo Duh Sveti, tako se ona ne može ni obnoviti nikakvim reformama, već uvijek novim događajem Duhova, a to je uvijek čin vjere. Zato Pavao s čuđenjem pita svoje vjernike u galacijskim zajednicama, koji su skrenuli sa započetog puta vjere: «Htio bih od vas doznati samo ovo: jeste li primili Duha vršenjem Zakona ili prihvaćanjem vjere? Jeste li tako nerazumni da počinjući s Duhom sad svršavate s tijelom?» (Gal 3,2s). Pavao ih ne podsjeća samo na to da su prihvatili evanđelje koje im je on navijestio, već baš na onaj trenutak kad su, primivši u krštenju darove Duha, počeli živjeti kao kršćanska zajednica. Poznato je kako je papa Ivan XXIII na pitanje, što je htio sazivajući II. Vatikanski sabor, odgovorio kako je htio otvoriti prozore Crkve Duhu Svetom. Danas u crkvi ne treba očekivati nikakav silan šum vjetra, već se trajno otvarati njegovu tihom djelovanju.
Unatoč svemu ostaje trajno pitanje: Tko je Duh Sveti? Netko je zgodno rekao: On je «Veliki nepoznati». U Svetom pismu nigdje se nije predstavio kao primjerice što se Jahve predstavio Mojsiju, a pogotovu nije se pojavio u tijelu kao druga božanska osoba. Isus ga obećava kao «drugog Branitelja» koji će nastaviti njegovo djelovanje, koji će učenike braniti u svijetu i uvoditi u svu istinu. Crkva je mjesto trajnog ispunjenja tog Isusova obećanja i u njoj je moguće uvijek doživjeti njegovo moćno djelovanje.
Fra Ivan Dugandžić