spomendan 18. svibnja
Osnovan je god. 1525. kapucinski ogranak franjevačkoga reda. Bio je to sretan pokušaj da ideal asiškoga Siromaška zaživi opet u prvotnome sjaju.
No, taj je pokušaj već g. 1542. doživio strašan udarac, kad je generalni vikar kapucinskog reda Bernardino Ochino prešao na stranu protestantske reformacije te, da umakne inkviziciji, pobjegao u Ženevu.
Sablazan je bila velika jer je Ochino posvuda bio poznat i slavljen kao veliki propovjednik pokore te čovjek neporočna života. Još k tome bio je Talijan pa je njegov prijelaz u tabor reformacije smatran pravim skandalom. On je bio tako velik da je i sam papa Pavao III. svoju bojazan izrazio ovim riječima: “Doskora više neće biti ni jednog kapucina!”
No, na sreću, ta se bojazan nije obistinila. Među kapucinima je bilo odličnih redovnika, koji su živjeli prema pravilu i duhu svetog Franje. Oni su u svojim siromašnim habitima, s kapucom, bradati i s prosjačkom vrećom na leđima, obilazili sela i gradove te propovijedali više primjerom i načinom života nego riječima i učenošću.
Ta propovijed je tadašnoj Crkvi, koja je još uvijek bila prilično svjetska te odviše mislila na čast, sjaj i bogatstvo, bila itekako potrebna. Dobri redovnici popraviše sablazan što ju je pružio jedan od njihovih prvaka, a nju će svojim pravim evanđeoskim svjedočenjem naročito ispraviti ponizni brat “Deogratias”, kako su nazivali svetog Feliksa iz Cantalice.
Feliks Porro rodio se g. 1515. u mjestu Cantalice u Italiji. Još kao dječak preselio se u Cittaducale, gdje je u kući Picchi služio kao pastir i radeći seljačke poslove. Sam nije znao čitati, ali je slušao kad je netko čitao životopis starih pustinjaka. To ga je potaklo da ih nasljeduje u strogom pokorničkom životu. Čudesno se god. 1544. spasio kad se izvrnuo s kolima koje su vukli volovi. Tada je odlučio ostvariti ono što je već dugo nosio u srcu: a to je da će postati redovnik kapucin.Stupio je, dakle, u kapucine te u Fiuggiju obavio godinu propisanoga novicijata.
U samostanu S. Giovanni Campano položio je god. 1545. redovničke zavjete posvetivši svoj život još više Bogu. Nešto više od dvije godine proboravio je u samostanima Tivoli i Viterbo-Palanzana, a onda svršetkom sljedeće godine došao u Rim u samostan Sv. Bonaventure – danas samostan S. Croce dei Lucchesi, podno Kvirinala – i ondje ostao 40 godina, sve do smrti, obavljajući službu skupljača milostinje za samostan.”Feliks je bio mistični temperament. Spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi, koja se najvećim dijelom sastojala iz razmatranja tajna Isusova života. U posljednjih 15 godina svoga života pričešćivao se svaki dan.
Na blagdane običavaše hodočastiti u 7 rimskih bazilika ili bi po raznim rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Gajio je pobožnost prema Majci Djevici, koja mu se više put i ukazala” (Mariano da Alatri, kapucin, doktor crkvene povijesti na Povijesnom institutu svoga reda).Taj i takav brat Feliks, koji je stupio u kapucine kad je red bio u krizi, postade njegovo veliko svjetlo. Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi sv. Pavla: “Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake” (2 Kor 1,27). On je došao u red, kao Gospodin u svijet, ne da bude služen, već da služi.
Zato je i govorio: “Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihova sam tovarna živina.” A kad je već ostario i primio posjet kardinala protektora i generala reda, oni mu nekim napitkom htjedoše olakšati grčeve u želucu. Ponizni im je brat odvratio: “Vojnik mora umrijeti pod oružjem, a tovarna životinja pod sedlom.”Kroz 40 godina brat je Feliks dan za danom obilazio ulicama renesansnoga Rima i prosio milostinju. “Uvijek bosonog, bez sandala, bez ogrtača i zimi, zaogrnut pokrpanim haljetkom nalik na vreću, pravi vjerni učenik asiškog Siromaška. Brat Deogratias, je kao poznati sveci onih dana pripadao gradskim likovima Rima, isto onako kao Ignacije Lojola, Franjo Borgija, Alojzije Gonzaga, papa Pio V., jedno vrijeme Karlo Boromejski, Filip Neri i Kamilo de Lellis.
Svi oni poznavahu, štovahu i ljubljahu svetog prosjaka, ljubimca čitavoga grada. Kardinal Montalto, kasnije papa Siksto V., isprosio si je komad kruha iz njegove prosjačke torbe. Filip Neri zamolio je da mu brat natoči vina, što ga je prosjačeći dobio” (E. Mossmaier).Skromni je brat bio malih životnih zahtjeva i potreba. Za hranu mu je bilo dosta nekoliko korica kruha, za krevet par dasaka, a za uzglavak nekakav veliki smotak pod glavom. Pravo franjevačko siromaštvo u duhu zaljubljenika u gospođu siromaštinu.
Takav život bila je velika propovijed i snažno te uvjerljivo evanđeosko svjedočenje.Obilazeći rimskim ulicama, brat postade savjetnik jednostavnoga puka, ali i onih iz viših slojeva tadašnjega društva. Kako je bio veseljak, pjevao je pjesme, koje su djeca pa i rimske gospođe pjevale još dugo poslije svečeve smrti. Evo jedne od tih pjesama:Gesu, somma speranza, del cuor, somma baldanza. Deh! damma tanto amore,che mi basta ad amarti!Isuse, najviša nado,i srcu najveća jakosti!Molim te, daj mi toliko ljubavi,koliko će biti dostatno da te mogu ljubiti!Sveti brat Feliks bijaše obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva.
Papi Sikstu V. prorekao je da će postati papa i potaknuo ga da se tada ispravno vlada. Postavši papa, Siksto V. je htio da se za svetog brata odmah u godini smrti otvori postupak za njegovo proglašenje svetim. Ipak to nije išlo tako brzo. Svetac je umro 18. svibnja 1587., a blaženim je proglašen 1. listopada 1625. Svetim ga je proglasio tek Klement XI. i to 22. svibnja 1712. Rimski hodočasnik može posjetiti njegov grob u crkvi Bezgrješnog Začeća, Via Veneto. U samostanu kapucina u Fiuggi završio je godinu novicijata.
Godine 1545. je u samostanu San Giovanni Campano položio redovničke zavjete. Dvije godine je proboravio u samaostanima Tivoli i Viterebo-Palanzana, pa je premješten u Rim, u samostan podno Kvirinala. U Rimu je ostao 40 godina, sve do smrti skupljajući milostinju za samostan. Svakodnevno je prolazio ulicama Rima kao živa slika Svetog Franje. Znao je reći: “Svi stvorovi služe da nas uzdignu k Bogu, ako ih promatramo u pravom svjetlu i dobrim okom.” Najćešće je uzimao da preživi samo kruh i vodu. Cijelog je života patio od poremećaja u probavi, ali se nikada nije tužio ili tražio lakše službe. Za počinak je koristio je gole daske malo sati.
Kad bi se vratio s prošnje odmah bi pošao u crkvu na molitvu i razmatranje. Veći dio noći provodio bi u crkvi klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Molio je s raširenim rukama u obliku Križa. Njegova ćelija je bila blizu crkvneog kora. Dolazio bi u crkvu nakon što su svećenici izmolili časoslov o ponoći te bi bio u klanjanju do jutarnjeg pozdravljenja. Zada bi posluživao svećeniku koji je imao prvu Svetu Misu sa velikom pobnžnošću te je sa žarom i suzama primao Svetu Pričest. Česta Sveta Pričest bila je hrana koja ga je snažila i činila spremnim i sačuvala njegovu dušu čistu među svakojakim svijetom koji je posjećivao.
Kada je kod prošnje bio ismjehivan, napadan ili vrijeđan odgovarao bi sa smješkom “Deo gratias” -Bogu hvala. Tako su ga djeca, ljudi, kneževi, svećenici i biskupi pozdravljali i zvali “Deo gratias!” Kad mu je liječnik u teškoj bolesti savjetovao da moli za ozdravljenje ili ublaženje boli, Sveti Feliks je odgovorio: “Isus zna što je meni potrebno. Bolovi su milosti Božje, dragocijene ruže. Zar da odbijem počast trpjeti iz ljubavi prema Isusu. Moje tijelo stvarno bi radije da ne pati, ali ja ne slušam njega, ono treba činiti što je volja Božja!” Za sebe je u šali znao reći da pozna samo šest slova: pet crvenih, to su Rane Isusove, i jedno bijelo, a to je Majka Božja.
Jednom je za vrijeme molitve pao u zanos i Blažena Djevica Marija stavila mu je u ruke Dijete Isusa. Zato ga umjetnici prikazuju sa Malim Isusom u naručju. Umro je 18. svibnja 1587. godne. Po njegovu zagovoru događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1.lipnja 1625. A u popis Svetaca uvršten je 22. svibnja 1712. Kad je papa Inocent XII. u pratnji kardinala god. 1700. posjetio ćeliju u kojoj je nekoć živio sv. Feliks, rekao je ovo: “U toj je, dakle, siromašnoj tijesnoj kolibici 40 godina stanovao taj Božji sluga. On je na ovoj zemlji bio samo jednostavan brat i skupljač milostinje za svoju braću. Sada pak s Bogom u nebu kraljuje te ga zbog njegove svetosti slave velikaši i odličnici svijeta, a s time propada slava svih knezova i monarha ovoga svijeta.” Postoji, dakle, jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemske veličine i odlike.
prenijeto s: http://sveci.net