U ŠKOLI USKRSLOGA GOSPODINA – NA PUTU U EMAUS

Proslavili smo veliko sveto Trodnevlje – muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Sve su to veliki i svečani nadnevci naše vjere. Tijekom šest tjedana – do Duhova – slavit ćemo Uskrsloga, Proslavljenoga. Treba nam to vrijeme da bismo što dublje proniknuli u tajnu, u otajstvo Uskrsa; pa i sam je Gospodin tijekom četrdeset dana poučavao svoje učenike prije silaska Duha Svetoga. Jer, Uskrs nije samorazumljiv događaj. On treba tumača, za nj treba promišljanja, treba vremena da se shvati doseg toga događaja. I ne samo nama, trebalo je to i onima koji su s Isusom izravno godinama drugovali. Ni njima nije bilo jasno, napose ne onih prvih dana, sve do Duhova. Trebao ih je Uskrsli po(d)učavati, pa ni na kraju im nije bilo jasno, koja je Isusova misija. Oni još uvijek sanjaju o obnovi Davidova, židovskog kraljevstva.

Isusova je pak misija nadnacionalna, globalna, univerzalna, posvemašnja, tiče se svega svijeta i svih ljudi, ona je onkraj ideologije tla i krvi, na što su Židovi mislili, onda i danas. Upravo je o tome riječ i u katehezi na putu u Emaus.

Dvojica učenika koji su drugovali s Isusom zaputili su se iz Jeruzalema, vjerojatno natrag doma, nakon tragičnih događaja s Isusom. U Emaus, zapadno od Jeruzalema. Prema zapadu, prema noći i mraku… U mislima depresivno prebiru sve događaje, sve prizore, sve ono što se zbilo minulih dana, od četvrtka navečer pa do uskrsnoga jutra. Povijest je to čemerna i teška poraza njihova Prijatelja, a uz sve se veže i njihovo osobno razočaranje. A mi smo se nadali… Njima je, tako reći, sve uzeto, sva nada i sva očekivanja. Poraz za porazom, razočaranje za razočaranjem. Sve ono u što su polagali nade najednom je nestalo poput mjehura sapunice. Ništa ne može na činjenicama promijeniti ni taj slučajni i neobični namjernik, suputnik, koji im se iznenada pridružio. Njima je sve zagonetno, dok im on u tančine razlaže iz Knjige njihove vjere da se tako moralo dogoditi. Pisma su se morala ispuniti.

Daje im u ruke ključ za minule dane i događaje, ali ni to ne pomaže. Jednostavno nemaju očiju za bitno, za istinu. O tome je zapravo riječ. O istini, o bitnome iz cijeloga Staroga zavjeta koje se ozbiljuje u Isusu Kristu.

Nije uvijek lako dosegnuti tu istinu. Treba stvoriti nutarnje raspoloženje, treba se ‘otvoriti’, i onda će nam sinuti, doživjet ćemo nešto kao nadahnuće, prosvjetljenje, objavu. Zoran nam primjer pruža prizor iz života slavnoga talijanskoga skladatelja Verdija. Verdi je zarana izgubio dvoje djece i suprugu, i nakon toga ništa ga nije moglo pokrenuti, utješiti, ohrabriti. Htio se ostaviti skladanja, bio je krajnje depresivan, na dnu dna. Jednoga je dana susreo intendanta milanske Skale koji mu je gurnuo u ruke libreto za operu Nabucco. Zamolio je poznatoga skladatelja da se lati posla jer je još te sezone htio staviti djelo na pozornicu, uspije li Verdi na vrijeme skladati glazbu. Ovaj ga je naprosto odbio, jednostavno nije htio ni pročitati libreto. Došavši kući bacio ga je na pod gnjevan. Svima je govorio kako je na kraju svojih snaga te da nema više volje bilo što skladati. Za dva dana ponovno je u svome očaju bacio pogled na pod gdje je ležao libreto. Sagnuvši se zamijetio je tekst zbora koji počinje riječima “Va’, pensiero, sull’ ali dorate” (Leti misli na krilima zlatnim) – i gotovo nesvjesno sjeo je za klavir i skladao najprije tu čuvenu dionicu za Zbor Židova koja i danas slovi nešto poput talijanske nacionalne himne. Za Verdijeva ukopa desetci tisuća ljudi pjevali su tu skladbu na trgu pred milanskom katedralom.

Čitamo li riječi pomno, vidjet ćemo da u njima ima nešto preduskrsne radosti, da to navještaj narodnoga uskrsavanja. Izraelci u babilonskom sužanjstvu žude za slobodom i zavičajem, što je i u ranoj Crkvi bila slika uskrsnoga jutra.

Slično se dogodilo i učenicima na putu Emaus. U mislima su kod onoga što se zbilo minulih dana, ali ništa ne shvaćaju. Putnik-namjernik, stranac navodi im riječi Pisma. Ni to ne pomaže. To je iznenađujuće u cijeloj zgodi. Njima su se morale otvoriti oči za događaje u svjetlu Pisma. Počevši od Mojsija i proroka protumačio im je Neznanac smisao Isusova života i sudbine. On im na temelju Pisma zorno razlaže da se sve tako moralo odigrati s Isusom, ako vjeruju da su Pisma istinita i vjerodostojna.

Naime, od samih biblijskih početaka, Knjige Postanka imamo riječ o Bogu koji se brine za svoje, pa i za one koji su se od njega odvratili. Brine se za Adama i Evu nakon pada, skrbi Bog i za bratoubojicu Kajina stavljajući mu znak na čelo, štiteći ga od nasilja i sudbine koju je nanio svomu bratu. Ili pak spasavanje Noe i njegove obitelji od sveopćega potopa. Potom se taj Bog života i živih skrbi za Abrahamovo potomstvo, izvodeći ga iz ropstva, vodeći kroz pustinju. I ne da se Bog smesti ni zlatnim teletom u pustinji, a potom ni dvorskim spletkama u Jeruzalemu koje su imale za posljedicu babilonsko sužanjstvo.

Proroci su trajno pozivali na obraćenje, socijalnu pravdu, sućut i smilovanje prema malenima i siromašnima. Nikakva ljudska nevjera ne može umanjiti snagu Božje vjernosti. Bog nije nikada zaboravio sitni, maleni Izrael, nikada ga nije ostavio na cjedilu, unatoč njihovoj ljudskoj nevjeri i otpadu. Pravednika Bog nikada ne napušta. Pa hoće li to učiniti s ovim jedinstvenim Isusom, koji je prošao svijetom čineći dobro, samo dobro, liječeći i ozdravljajući sve, pogotovo one kojima bijaše ovladao Đavao? Dakle, Bog spasava pravednika – o tome jasno zbore Mojsije, proroci, napose Izaija. Ovaj je Isus onaj Prorok koga je davno već navijestio Mojsije. To je svjedočanstvo Pisma.

I ovaj Neznanac, putnik-namjernik, govori o tome Bogu, podsjeća na sva njegova djela kroz povijest naroda. Isus, raspeti, pokopani, bijaše za svega svoga djelovanja živa slovnica živoga Boga, cijelim je svojim bićem svjedočio i uprizorivao svoga Oca – sve do svoga uništenja – pa i o tome svjedoče Pisma napose prorok Izaija kad govori o Sluzi Božjemu. To je svjedočanstvo ne opovrgava nego potvrđuje ono što je Bog bio kroz cijelu povijest: Vjerni, komu ni smrt ništa ne može, koji je jači od smrti. Stoga je taj Isus – Raspeti i Pokopani – koji je kao nitko prije njega za Boga živio, s Bogom živio, koji je bio živa slika Boga u svome životu, morao kroz patnju i muku unići u svoju slavu, kako veli Evanđelje. Slavu koja u Isusovoj sudbini zrcali bezuvjetnost Božje vjernosti i ljubavi. Božja je ljubav snažnija, ona se očituje jačom od onoga što je u svijetu najbezuvjetnije, a to je smrt. Ljubav jača od smrti. To je poruka za sve nas.

Međutim, ni svi ti dokazi nisu dostatni toj dvojici. Ništa oni ne shvaćaju. Oni su slijepi za logiku Božjega djelovanja s ljudima, prema kojoj je sve na ovome svijetu – postoji li taj Bog – zapravo pretposljednje, a ne posljednje, predzadnje a ne zadnje, jer Bog ima zadnju riječ, pa stoga i onaj, koji je do te mjere životno bio jedno s Bogom, s Ocem, jednostavno ne može biti mrtav. Učenici su doduše sa svim upoznati, imaju informacije, oni su suočeni istinom, oči u oči. Pa toga su dana čuli u Jeruzalemu od žena da ga nisu našle u grobu, da su im se ukazali anđeli. Ali ništa im to ne govori, makar im je istina bila bjelodana i iz riječi ovoga namjernika. Upravo kao kod Verdija s njegovim libretom.

I što onda slijedi? Prizor u svratištu, gostinjcu. Neznanac uzima kruh, izriče blagoslovnu molitvu, lomi kruh i dijeli im. U tom trenutku njima se oči otvaraju, ali im toga trenutka iščezava, ne vide ga više. Prizor do te mjere zgusnut da ga moramo – dio po dio – razlagati, raz-otkrivati. Naravno, lomljenje kruha zorno podsjeća na posljednju večeru, na geste koje je činio Isus za života kad je blagoslivljao i umnažao kruh. To lomljenje ujedno je i znamen ljubavi, do te mjere da evanđelist Ivan ispušta u svome spisu ustanovu euharistije za Posljednje večere. Nadomješta to pranjem nogu učenicima. Pranje nogu, služiti jedni drugima: to je srčika, središnjica, to je bit euharistije – čista ljubav. I svako slavlje euharistije, svete Mise, sjećanje je, uprisutnjenje svega Isusova kako bi ljubav bila zbiljski snažna, stvarna. Svaka sveta Misa postaje našom transsubstancijacijom, našom preobrazbom.

I tako zgoda s učenicima na putu u Emaus postaje znamenom ljubavi jače od smrti. Ljubav je jedina prava sila u svijetu! Gdje se ona događa, događa se Uskrs. I upravo u trenutku kad Isus lomi kruh, nestaje ga. Nije ga moguće zadržati kao ni ljubav. Ljubav se ne da fiksirati – ona je stvarna, ona je onaj fluid koji nas povezuje, koji se prelijeva, kao osmoza. Doživljena ljubav zna da je Uskrs zbilja. Upravo kao što je zapisao francuski filozof Gabriel Marcel nakon smrti svoje supruge u svoj dnevnik: Ljubiti nekoga znači reći mu glasno i jasno: Ne, ti ne ćeš niti možeš umrijeti! I svaki put kad slavimo euharistiju prepuštamo se toj istini i njezinoj preobrazbenoj moći! Smrt nema zadnju nego predzadnju riječ, zadnju riječ ima ljubav, uskrsla Ljubav – Isus Krist.

fra Domagoj Runje