Tajna vjere

U najvažnijem trenutku euharistijskog slavlja svećenik svaki put izgovara istu riječ: Tajna vjere!, ističući tako da Euharistija nije puki obred već doista tajna, misterij koji okuplja Crkvu i od kojeg ona živi. Na euharistijskom slavlju kupljena zajednica svaki put čini tu tajnu prisutnom kroz svoje priznanje vjere: «Tvoju smrt, Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!» To je Euharistija: slavlje zajednice Isusovih učenika, njemu na spomen, a u očekivanju vječnog slavlja za stolom Oca nebeskog. To je sadržaj današnje svetkovine: Crkva na svetkovinu Tijelova na posebno svečan način slavi ono što je Isus učinio na posljednjoj večeri s učenicima, ostavivši im spomen-čin svoje muke i uskrsnuća. Continue reading →

Čitanja:
Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Duhovi –  rođendan Crkve

S pravom se može reći da Crkva na Duhove slavi svoj rođendan. Lukino izvješće o onom što se u Jeruzalemu dogodilo na židovski blagdan Pedesetnice (Dj 2) nije samo slikovit opis prvog izlaska u javnost male zajednice Isusovih učenika, već je time izražena duboka teološka stvarnost Crkve koju Pavao zove tijelom Kristovim (1 Kor 12,27). Tijelo je živi organizam, a svaki organizam se rađa i nastavlja živjeti životom koji je primjeren samo tom organizmu. Pa kao što je djetinjstvo neotuđiva tajna ljudskog života i temelj na kojem počiva svaki kasniji rast, tako su i Duhovi i tajna i trajni temelj života Crkve. Isus je za svoga života okupljao učenike, poučavao ih  i upućivao u tajnu svoga poslanja, a onda im je na kraju obećao «silu odozgo», Duha Svetoga (Lk 24,49). Continue reading →

Govor u slikama

Biblija nije ni filozofska ni teološka knjiga, već knjiga koju zanima samo istina spasenja. Tu istinu ona ponajviše nudi u susretima, razgovorima, primjerima i slikama. Evanđelje kojim Crkva naviješta svetkovinu Uzašašća također treba shvatiti kao slikovit govor kojim se želi nešto izreći, a ne kao protokol nekog ili kronologiju nekog događaja. Ne smijemo to uzeti u prostornom smislu, kao da je Isus krenuo na neko daleko putovanje na kraju kojega ga čeka nebo kao nekakav za nj posebno pripremljen prostor u kojem se on sad nalazi, dok smo mi ostali bez njega na zemlji. Continue reading →

Čitanja: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Ljubite jedni druge!

Ljubav je jedna od velikih tema Ivanova evanđelja, ali i njegovih poslanica. U devet redaka Ivanova teksta ništa manje već devet puta spomenuta je bilo imenica ljubav bilo glagol ljubiti. Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da je u pitanju nepotrebna i suvišna inflacija te riječi, kao što je to slučaj s rječnikom suvremenog čovjeka. Štogod se danas o ljubavi više govori, pjeva ili piše čini se kao da je prave ljubavi sve manje. Continue reading →

U ŠKOLI USKRSLOGA GOSPODINA – NA PUTU U EMAUS

Proslavili smo veliko sveto Trodnevlje – muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Sve su to veliki i svečani nadnevci naše vjere. Tijekom šest tjedana – do Duhova – slavit ćemo Uskrsloga, Proslavljenoga. Treba nam to vrijeme da bismo što dublje proniknuli u tajnu, u otajstvo Uskrsa; pa i sam je Gospodin tijekom četrdeset dana poučavao svoje učenike prije silaska Duha Svetoga. Jer, Uskrs nije samorazumljiv događaj. On treba tumača, za nj treba promišljanja, treba vremena da se shvati doseg toga događaja. I ne samo nama, trebalo je to i onima koji su s Isusom izravno godinama drugovali. Ni njima nije bilo jasno, napose ne onih prvih dana, sve do Duhova. Trebao ih je Uskrsli po(d)učavati, pa ni na kraju im nije bilo jasno, koja je Isusova misija. Oni još uvijek sanjaju o obnovi Davidova, židovskog kraljevstva. Continue reading →

Zajednica živi od vjere u Isusa Krista, Uskrsloga. Ta je vjera istodobno i divljenje i radost, ona je i zahvala i vjernost. Tko se od zajednice udalji, imat će poteškoća s vjerom. Vjera ne živi od umovanja, mudrovanja, razbijanja glave umovanjima, već od slušanja, zajedničkoga slavljenja Boga i bogoslužja, ona živi i od zajedničkih zadaća, zajedničke misije, konkretnoga poslanja što ga imaju vjernici u svijetu. Continue reading →

Ljudska tragedija Isusove smrti na križu se preobražuje u znak i sredstvo spasenja (Cvjetnica B)

ČITANJA: U procesiji s grančicama: Mk 11,1-10; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Na nedjelju Muke Gospodnje čitaju se dva evanđeoska izvještaja. Prvi o Isusovu mesijanskom ulasku u Jeruzalem koji se naviješta prije mise u obredu blagoslova grančica, a drugi u misi kada se čita izvještaj o njegovoj muci i smrti. Ove godine u oba slučaja čitaju se dotični odlomci iz Evanđelja po Marku. Continue reading →

Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima (V. koriz. nedjelja B)

ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Prorok Jeremija optimističan je i realističan čovjek.  On u budućnosti uvijek vidi mogućnost ostvarenja dobra, ali ne zanoseći se neutemeljenim idejama nego polazeći od konkretnog stanja u kojem se trenutno nalazi. Dok su vojno nadmoćni Babilonci opsjedali Jeruzalem Jeremija je spas svoga naroda vidio u dragovoljnoj predaji, koja bi jamčila ostanak i opstanak naroda u njegovoj zemlji. Židovi bi doduše izgubili političku samostalnost, ali povijest pokazuje da ono što garantira opstojnost jednoga naroda nije njegova politička samostalnost ili vojna snaga, nego otvorenost životu i ljubav prema zemlji na kojoj i od koje živi. Kad je doživio neuspjeh jer ga kralj i glavari nisu poslušali, nego su ga čak optužili da svojim riječima slabi vojnički duh naroda, i kad je Jeruzalem pao u babilonske ruke, prorok i patnik Jeremija i dalje ostaje optimist. U novonastaloj lošoj situaciji on u budućnost opet gleda pozitivno. Kad narod odlazi u sužanjstvo, Jeremija izgnanicima piše poslanicu u kojoj među ostalim poručuje: „Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!“ (Jr 29,6-9). To Jeremija kaže zato jer je to jedini način da narod u sužanjstvu preživi i da se opet vrati u svoju zemlju. On je uvjeren da će sužanjstvo biti privremeno i da će u njemu narod proživjeti potrebnu katarzu, a potom slijedi obnova u kojoj Bog sklapa sa svojim narodom novi savez različit od onoga sinajskoga kada je Bog Mojsiju dao Zakon. Postavlja se pitanje u čemu je novost toga saveza. Odgovori su različiti, ali se čini da se novost toga saveza otkriva upravo u tome što Bog ovaj put ne daje neki drugi novi Zakon koji bi zamijenio stari. Novost nije u sadržaju nego u načinu sklapanja Saveza. Božji zakon neće biti upisan na kamene ploče nego u srca ljudi. Tako se novi savez neće ostvarivati samo vanjskim obdržavanjem zakonskih propisa, nego u čovjekovoj nutrini. Continue reading →