Euharistija – ispit vjere

Nakon što je Isus rekao: «Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta» (6,51) mrmljanje Židova nikako da se smiri. Štoviše ono prerasta u otvorenu prepirku koja se pretvara u izravno pitanje: «Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?» (6,52). Da je Isus kojim slučajem rekao kako će ih ponovo čudesno nahraniti kruhom, vjerojatno bi to bili primili s pravim oduševljenjem. Da ih je podsjetio i na brojna iscjeljenja njihovih bolesnika, vjerojatno ni protiv toga ne bi imali ništa, već bi mu izrazili zahvalnost. Ali oni ne razumiju kad Isus traži da sve to bude shvaćeno samo kao znak za nešto više, za nešto što vodi u život vječni, a zbog čega je on zapravo i došao.

Za razliku od tadašnjih Isusovih slušatelja, čini se da ta Isusova riječ danas nikoga ne uzbuđuje i ne izaziva na čuđenje. Nije li to u najmanju ruku neobično? Za to bi se mogla navesti dva različita razloga. Prvo, Crkva već dvije tisuće godina slavi euharistiju kao sakrament Isusove nazočnosti pod prilikama kruha i vina, pa svi vjernici to uzimaju kao nešto što se samo po sebi razumije. Drugo, mi ne uzimamo ozbiljno Isusovo upozorenje da je blagovanje njegova tijela nezaobilazan uvjet ostvarenja pravog vjerničkog života. Jedino tako se moglo dogoditi da je sve do II. Vatikanskog sabora primanje pričesti bila prava rijetkost. Vjernici su doduše dolazili na misu, ali tek je zanemarivo mali broj redovito pristupao i na pričest. Slavljenje euharistije tako je bilo jako osiromašeno.

Zašto Isus tako naglašava važnost blagovanja kruha koji on ostavlja kao znak svoje nazočnosti među nama? To pitanje još je zanimljivije kad znamo da on u drugim zgodama često kaže: «Tko bude vjerovao, imat će život vječni». Iz toga bi se moglo zaključiti da je dosta samo vjerovati? Zašto onda evanđelist Ivan, i to samo on među evanđelistima, toliko naglašava blagovanje? Upravo zato da sačuva pravi pojam vjere. Naglašavajući važnost blagovanja euharistijskog kruha, nastojao je izbjeći opasnost gnostičkog krivovjerja koje se javljalo u vrijeme nastanka ovog evanđelja, a kojemu je sve materijalno bilo strano, a to znači i sakramenti. Nasuprot gnozi (spoznaji) koja je vjeru svela samo na čovjekov misaoni čin, evanđelist želi naglasiti da je vjera čin poslušnosti u prihvaćanju onoga što Bog nudi čovjeku, a to je najbolje konkretizirano baš u euharistijskim darovima.

Euharistija stvara zajedništvo

Kršćanska vjera polazi doduše od pojedinca, ali ona stvara zajedništvo vjernika. Ta dimenzija zajedništva najbolje se ostvaruje i obnavlja slavljenjem euharistije. Ljudi imaju potrebu dijeliti svoj život s drugima i to najbolje ostvaruju zajedništvom stola. Prijatelje se poziva za stol kako bi se prijateljstvo utvrđivalo i produbljivalo. Pa kad nas posjeti i neki stranac, i njega ćemo nečim ponuditi, očitujući pritom da želimo i s njim ostvariti nekakav oblik zajedništva. Odbijena ponuda uvijek je ravna preziru, a spremno prihvaćena ponuda uvijek stvara odnos povjerenja. Zato Isus nikad nije odbijao pozive na blagovanje, pa makar oni dolazili i od carinika i grješnika (usp. Mk 2,13-17), nego ih je koristio da i takvima navijesti Božje milosrđe i zasvjedoči zajedništvo s Bogom.

Isusova riječ konačno nas vodi prema ključnom pitanju: Od čega zapravo čovjek živi, od čega ovaj svijet živi? Naše je neposredno iskustvo da živimo od hrane koju redovito uzimamo. Opasno bi bilo prestati uzimati hranu, jer to bi značilo ugrožavanje života. Ali imamo i suprotno iskustvo: mnogi ljudi imaju svega u izobilju, ali nisu sretni, već su prazni i lutaju besciljno kroz život. Tako se trajno potvrđuje riječ Svetoga pisma, da «čovjek ne živi samo o kruhu već o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta» (Pnz 8,3). A riječ koja je izišla iz Isusovih usta jamči da je euharistijski kruh njegovo tijelo za život svijeta.

Isus Krist ostaje i danas veliki izazov i jedino pravo rješenje za potrebe ovoga svijeta. Samo u njegovu duhu moguće je nadvladati nevjerojatnu sebičnost koja vlada među bogatima i bešćutnost sitih prema onima koji nemaju ni kruha. Samo po njegovu primjeru, koji je sav sebe razdao za čovjeka, moguće je danas pomoći siromašnima i beskućnicima i vratiti im dostojanstvo ljudske osobe. To je ono što Crkva, a posebno mladi kršćani, danas na početku trećeg tisućljeća duguju ovom svijetu. Kršćani hraneći se kruhom života moraju sami svojim životom postati hrana svijetu koji vapi za ljubavlju, razumijevanjem i prije svega za služenjem.

Fra Ivan Dugandžić