21. nedjelja kroz godinu B

Jš 24,1-2a.15-18b; Ps 34,2-3.16-23; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69

Tvrdoća Isusove riječi

Već treću nedjelju za redom čitamo iz čuvenog Isusova govora u kojem on sebe naziva «kruhom koji je s neba sišao» i kruhom koji je «njegovo tijelo za život svijeta» (Iv 6). Prva reakcija na te riječi bilo je  mrmljanje i prepirka Židova, a danas smo svjedoci pravog otpada koji su one proizvele u redovima samih Isusovih učenika. Govoreći o tome, evanđelist doista ne želi ništa uljepšavati ni umanjivati, već izravno donosi riječi kojima su neki učenicima popratili Isusov govor: «Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?» (Iv 6,60). To nam govori i o njihovoj dubokoj razočaranosti zbog te riječi.

O istim tim učenicima znademo da su bili teško poučljivi i slabi u vjeri, ali ove Isusove riječi o sebi kao kruhu, od kojeg trebaju blagovati da bi imali život vječni, predstavljaju za njih takvu kušnju koju oni jednostavno ne mogu izdržati. To je previše. Na prvi pogled možda djeluje zbunjujuće što Isus uopće ni ne pokušava ublažiti tako težak dojam svojih riječi kod učenika. Umjesto toga, on ih štoviše podsjeća da će prava kušnja tek doći s njegovom nasilnom smrću na križu. Evanđelist ne taji da su tom prilikom «mnogi odstupili, više nisu išli s njime» (6,66).

Euharistija je dakle od početka bila jedan od glavnih ispita vjere onih koji su se odlučili slijediti Isusa. Bila je kamen spoticanja. Nećemo pretjerati, ako kažemo da je tako ostalo tijekom cijele povijesti Crkve. Mnogi kršćani, prije nego što potpuno okrenu leđa Crkvi, prvo počnu zanemarivati euharistiju. Njih ništa ne privlači k euharistijskom stolu, a i kad dođu na misu ne osjećaju nikakvu potrebu nahraniti se tijelom Kristovim. Dosta je sjetiti se često ponavljane krilatice iz druge polovice prošlog stoljeća: «Isus da, Crkva ne!» Time se htjelo naglasiti da nije problem Isus iz Nazareta sa svojim učenjem, već Crkva sa svojom vjerom u Isusa Krista, u središtu koje stoji upravo tajna njegove prisutnosti u euharistiji. Takvi kritičari Crkve obično pokušavaju na Isusa gledati svojim očima, a ne očima Crkve, da bi nakon određenog vremena shvatili da ih ni takav Isus, stvoren na njihovu vlastitu slike, ne može zadovoljiti pa napuštaju i njega.

Hoćete li i vi otići?

Isus kao da je odlučio ovaj put ići do kraja i učenike izložiti nemilosrdnoj kušnji, pa sasvim izravno pita one koji su još preostali, a to su samo dvanaestorica: «Da možda i vi ne kanite otići?» (6,67). Opet će Petar, kao i u nekim drugim prilikama, ponuditi odgovor u ime svih: «Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti se Svetac Božji» (6,68s). Taj Petrov odgovor je zapravo ispovijest vjere te male skupine koja je povjerovala već kod prvog čudesnog znaka (2,11) i koja je kao takva začetak buduće pouskrsne zajednice vjere. Taj odgovor sadrži priznanje da su oni, unatoč «tvrdoći njegovih riječi», u njima otkrili «riječi života vječnoga» i zato ostaju kod njega (6,68).

Petrovo priznanje u ime svojih prijatelja ne znači da su time jednom zauvijek riješili sve svoje poteškoće. I Ivan u svom evanđelju donosi kušnje kroz koje su učenici prolazili u Getsemaniju, na Kalvariji, pa čak i poslije Isusova uskrsnuća. Jer Isus je i dalje njihovim očima ostao tajna koju mogu otkrivati samo oči vjere onih kojima «je dano od Oca» (6,65). Svojim ostankom kod Isusa oni su međutim ostvarili taj veliki preduvjet, ostali su otvoreni djelovanju milosti Božje u čijem svjetlu su mogli sve dublje prodirati u njegovu tajnu. Znamo da je taj proces nastavljen i poslije Isusova uskrsnuća slanjem Duha Branitelja koji «će ih uvoditi u svu istinu» (16,13). Isusov učenik nikad nije gotov s kušnjama u svojoj vjeri, ali on nikad nije sam ako ostane uz Isusa. Onda može računati na pomoć Duha Branitelja.

I mi danas stojimo pred istim izazovima, ali i pred istom alternativom. U svakoj krizi i nama se nameće pitanje: «Komu da idemo?» Stotine milijuna su u prošlom stoljeću mislili da im odgovor pruža Karl Marx svojim obećanjem raja na zemlju. Kraj te iluzije danas nam je dobro poznat. Milijuni kršćana diljem Europe danas su razočarani Crkvom i misle da će rješenje naći u Budi i drugim drevnim azijskim vjerovanjima, pa trče za njima. Na Crkvi je da na početku novog tisućljeća u Petrovo ime snažno odgovori: «Gospodine, komu da idemo! Ti imaš riječi života vječnoga!» Taj glas će ipak biti uvjerljiv samo onda, ako Crkva doista učini sve da Gospodin bude prepoznatljiv u njezinoj sredini, da ga ljudi mogu otkriti u ponašanju kršćana, u njihovoj međusobnoj ljubavi i nesebičnom služenju općem dobru svih. A tu je euharistija nezaobilazna. Tko u euharistiji susretne Isusa koji se predao za život svijeta, taj ne može zatvoriti oči pred potrebama današnjeg čovjeka.

Fra Ivan Dugandžić

prenijeto s: https://www.franjevci.info/