Ima li smisla vjerovati u smisao? – davno prije sam negdje ovo pročitala. Misli mi se zapetljaju čim riječ po riječ ovoga pitanja ponovim u sebi. I što više ponavljam, samo ispred očiju sve više i jače tjeram nagomilane slike prošlih dana kad sam ovu riječ ‘smisao’ ponovila toliko puta, sama u sebi ili uglas s toliko ljudi, pročitala na šarenim majicama ili pjevušila dok sam hodala. Kao odgovor opet sama u sebi pjevušim ovaj naslov; Smisao si i ljubav beskrajna, snažna i čudesna, nedokučiva…
Kako je teško vjerovati. I jednostavno voljeti, pravim riječima i pokretima se radovati. Puno je lakše bez veze bučiti, glasno pjevati i neumorno skakati. A od svega je najljepše i najdragocjenije, kad nakon onoga što je lakše shvatiš smisao u težini. Kad ti sijalica iznad glave osvijetli misli i one padnu na srce. Onda znaš da je svega smisao u Njemu. Da je postojala neka logika, mada na prvi pogled možda plitka, banalna i lako argumentima pobijena, koja je umotavala sve ono što je učinjeno, danima prije započeto, rukama građeno i do ovoga trenutka nastajalo da stvori uspomene i sjećanja. Da je On, svaki plamičak svijeća u crkvi, sve riječi i ona tišina, smisao onih upaljenih bljeskalica i plesnih pokreta i buke ispred crkve. Da je On, težina neshvatljiva i nikad viđena, prisutan u onome što nam je očima lako vidljivo, ponekad i dlanom opipljivo. U oblacima koji kolaju rubovima neba, prijete nam kapima kiše a onda se raščiste i puste sunce da nam zacrveni jagodice obraza, u dlanovima koje dodirujemo svojima dok si pružamo ruke u pokretima koreografije, u svakom savršeno posloženom trenutku planiranja.
Jesi. Smisao si. I Ljubav si. Ljubav koja se prepoznaje u svakom zagrljaju, u svakom gutljaju vode iz onih boca koje smo dijelili, u svakom šarenom otisku prsta po bijelom papiru na kojem je obrubljen tau, svakoj upaljenoj svijeći, u isti glas pjevanoj pjesmi, spontanom plesnom koraku. Ljubav si koja nas okuplja, nas kilometrima udaljene i po krajnjim točkama na karti razbacane, skuplja i čini kao jedno. Različite a opet jednake.
Ima li smisla razmišljati o smislu?
Čovjekova misao, slaba a neukrotiva, može samo postaviti pitanje o smislu života, ali odgovor ne može dati. Netko nam treba reći što je smisao života, a taj netko može biti samo Onaj koji nas je stvorio. Smisao je života (pro)naći Boga, Njega susresti. I zato sve ovo što smo na naježenoj koži osjetili ima smisla. Itekakvog smisla. Svaki naš korak dokle god je vođen glasom Njegove navigacije pa makar i okolo kole obilaznicama i prašnjavim makadamima ovoga svijeta, ima smisla jer vodi cilju – Njemu.
Smisao = Ljubav = Bog
Ivana Milićević