16. nedjelja kroz godinu B – DOĐITE SA MNOM NA SAMOTNO MJESTO

Jer 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Prethodno je Isus odaslao dvanaestoricu apostola na njihovo prvo misijsko, misionarsko putovanje. Vraćaju se (Mk 6,30), poskakujući od radosti, živahni, razdragani. Prašnjavi, znojni, ali ipak prepuni samopouzdanja, ponosni na polučene uspjehe na djelu evangelizacije. Izvješćuju o svemu. Međutim, Isus nema mira. Oko njega velika stiska. Nema vremena ni za jelo. Iz svih krajeva dolaze ljudi tražeći pomoć i zdravlje. Dođite na samotno mjesto i malo se odmorite uza me veli Isus Dvanaestorici (r.31). Poput brižne i dobre majke, prepun dirljive sućuti, tako se i Isus brine oko svojih. Jednostavne su njegove riječi, suosjećajne.

Isus je zacijelo bio napet da izvidi rezulate njihove misije. Kako su bili primljeni, je li svijet za njima trčao, tiskao se oko njih? Jesu li činili čudesa i čudesne stvari? Je li svijet stekao dojam kako je u Isusu na djelo više od proroka, kako je u njemu djelatan sam Mesija, dugo iščekivani. Jesu li slutili da je u njemu Božji Sin, Spasitelj i osloboditelj, ili su mislili u čisto političkim kategorijama? Međutim, sva ta naša i njihova moguća pitanja stavlja Isus negdje na stranu. U ovom trenutku misli samo na jedno, na učenike. Oni su mu u središtu zanimanja. Nakon aktivnog uloga svih svojih snaga treba im odmora i mira, tišine, a poglavito vremena za tjelesnu okrjepu, za jelo i piće. Jasno, u zajedništvu s njime. Stoga Isus veli dođite, a ne veli idite ili pođite. Markovo je evanđelje sažeto i trijezno. To je dovoljno u ovom trenutku. Želi biti nasamo s učenicima, želi ih imati uza se. Slično primijećuje evanđelist Marko već za poziva Dvanaestorice, naime, veli kako je Isus neke htio imati uza se, da bi ih poučavao i slao (usp. 3,14).

   Ova je novozavjetna zgoda krajnje suvremena, veoma aktualan tekst. S jedne strane stresovi na poslu, preveliki zahtjevi, čovjek nema vremena za najnužniji odmor, za jelo i piće. Jede u hodu, fast-food hranu, nezdravu. Trpa u želudac. I munjevito nam biva jasno: Ovo što je napisano vrijedi i za sve nas. Imamo posvemašnju sinkroniju svoje situacije s Isusovom i učeničkom u ono doba. Mi smo sinkroni s Božjom riječju kad je u vjeri slušamo i prihvaćamo. I mi smo u trci i žurbi, ni mi nemamo vremena, pogotovo nemamo se kada kod Gospodina odmoriti ili odmarati. Jasno, znamo reći: Činimo to za vrijeme euharistije, za vrijeme duhovnih vježbi, raznih obnova i sl. Međutim, ipak nam tekst jasno stavlja upitnik: Gdje smo to mi, gdje se nalazimo, gdje stojimo? Što je s mojim, s našim životom? Sve nas zahvaća hektika, panika, učinkovitost u životu, težnja za karijerom, moći, novcem, bogatstvom. Čovjek gubi duh, dušu i dah. I mi smo u opasnosti da nas zahvati bacil suvremenih koještarija, bavljenja koječime, samo ne bitnim. Zato nam je Gospodinova riječ dobrodošla u ovoj svjetskoj vrevi, na tržnicama i tržištima ovog svijeta.

Gospodin ne zahtijeva od nas nikakvu duhovnu akrobatiku, isto tako ni tjelesnu. Jednostavno od nas traži da stavimo sve na svoje pravo mjesto. Boga na njegovo mjesto, Isusa na njegovo mjesto, molitvu i rad na njihovo mjesto. Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Ne stavljaj uza me nikakvih drugih bogova.  Suum unicuique. Svakomu njegovo, svakomu svoje!  To će reći: Potražiti Gospodina Isusa u svakodnevici, u svome životu, u svemu. Biti s njime, biti uza nj, u tišini samotnog mjesta. To je radosna vijest, to je dobra vijest Evanđelja.

Gospodin prema evanđeoskom izvješću želi sa svojima biti, blagovati, odmarati. U miru pojesti. Jelo i piće spadaju na nužni dio našeg života, održavanja naše fizičke kondicije, međutim, te radnje nose u sebi i druge, dalekosežnije i dubokosežnije poruke. Gospodin želi dijeliti s nama sve. Prisjetimo se samo koliku vrijednost ima za Isusa u svim njegovim prispodobama gozba, jelo, svadba, slavlje, veselje. Jednom je to svadba u Kani Galilejskoj, drugi put kod uglednog farizeja jedne subote (usp. Lk 14,1), zatim kod Marije, Marte i Lazara u Betaniji, kod carinika Zakeja ili Mateja-Levija. Farizeji mu spotiču kako se druži s pijanicama i izjelicama, kako je prijatelj carinika i prostitutki (Lk 15,2). Gozba uvijek stvara ozračje prijateljstva, razumijevanja, međuljudskih odnosa, ali isto tako i na razini odnosa Bog-čovjek. Gozba s ovim Isusom iz Nazareta predznak je buduće gozbe u kraljevstvu nebeskom. Već rekosmo koliko je puta sam Gospodin naglašavao vrijednost gozbe i simboliku gozbe u svojim riječima koje su nam zabilježene.

Za sebe će u Ivanovu evanđelju reći kako je on kruh života, kako nam se nudi kao kruh života. Tko dođe k meni neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene, neće nikada ožednjeti (Iv 6,35), ili pak: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni u sebi, ostaje u meni i ja ostajem u njemu (Iv 6 passim). Upravo u gozbi želi Isus slaviti s nama tu intimnu povezanost, to intimno zajedništvo. Želi od nas pozornost, zagledanost u njega. Newman veli: Kršćanska je egzistencija promatranje i traženje Isusa Krista i njegova lica. To od nas iziskuje upravo trajnu usmjerenost prema Isusu, zajedništvo s njime, ostajanje u njemu. Biti s Isusom  u Markovu Evanđelju proteže se u egzistencijalnu protežnicu u Ivanovu Evanđelju od samog početka, od prvih susreta dvojice Ivanovih učenika pad to čuvenog 15. poglavlja o trsu i lozama koje ostaju na njega nakalemljene.  To ostajanje u njemu, na svetom i posvećenom mjestu, u svetom zajedništvu nudi nam trijezni stav, misionarsku zauzetost. Nije to kvijetističko promatranje, ljenčarenje, već apostolski i misionarski zanos. Svatko na svome mjestu je apostol Isusa Krista, poslan, odabran, naviještati Isusovo i Božje kraljevstvo poput prvih apostola, ali onda ići na izvore i napajati se na Isusovim grudima. Tu je naš životni biotop.

Isus nas odašilje u svijet bez igdje išta, osim štapa, a mi bismo danas rekli osim križa. Križ je znamen spasenja. Nikakav drugi teret ne nositi sa sobom ili na sebi, osim njegove snage. Jer sve drugo može postati opterećenjem, a s križem možemo ići u pustolovinu s Bogom u ovome svijetu. Tvoj štap i tvoja palica daju mi životnu sigurnost, pa i kad kročim dolinom smrtne sjene ili smrti (usp. Ps 24). I ne bojte se, s vama sam do svršetka svijeta (Mt 28,20).

fra Tomislav Pervan