19. nedjelja kroz godinu

Zašto Židovi mrmljaju?

Ovo što nas se na prvi pogled doimlje kao veliki nesporazum između Isusa i njegovih slušatelja zapravo je ozbiljna i dalekosežna lekcija vjere. Divljenje naroda nad Isusovim čudesnim umnoženjem kruha kojim je utažio njihovu tjelesnu glad pretvorilo se u mrmljanje i gotovo pravu pobunu kad je nakon toga progovorio: «Ja sam kruh koji je sišao s neba» (Iv 6,41). Nisu shvatili da je tako umnoženi kruh samo znak nečeg većeg i važnijeg što im Isus želi posredovati, pa ga zato ne žele slušati kad im pokušava otkriti tajnu svoje osobe. Jer to se ne poklapa s njihovom namjerom, da ga na silu zakralje (usp. 6,15). Drugim riječima, u njihovim očima on bi mogao biti očekivani Pomazanik s kojim bi se mogla izboriti sloboda od rimske vlasti.

Zapravo uvijek je vladao stanoviti nesporazum između Isusa i te mase koja se okuplja oko njega. Oni se dive njegovoj mudrosti dok im govori u prispodobama, ali samo rijetki u tim prispodobama prepoznaju sebe i spremno reagiraju. Njegova pomoć kroz čudesna ozdravljenja dobro je došla, ali samo rijetkima su ta čudesa poticaj da ga slijede. Kad god je Isus izravno progovorio o sebi i pozvao ljude na obraćenje i vjeru, kad god su osjetili da se time stavlja između njih i Boga, redovito su bili spremni na pobunu, pozivajući se – kao i ovdje – na njegovo porijeklo i njegove roditelje koje oni poznaju, uvjereni da je on samo jedan od njih.

Isus kao da se puno ne uzbuđuje zbog njihova mrmljanja. On im savršenim mirom uzvraća: “Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla! (6,43s).” Time on želi reći da je vjera u konačnici uvijek dar od Boga koji čovjek slobodno prihvaća ili odbija. Isus je posrednik vjere jer on dolazi od Oca. Zato i ljudi mogu upoznati Oca i doći k njemu samo preko Isusa. Ali zato je potrebno biti poučljiv. Isus ih stoga upozorava na Pismo koje bi oni morali poznavati. I danas su jednake poteškoće vjere. I danas mnogi ljudi trče za svim što ima na sebi privid nečega čudesnoga i senzacionalnog, ali se teško dadu dobro poučiti i shvatiti da je prava vjera u poslušnom prihvaćanju onoga što Bog nudi u Isusu.

Blagovanje a ne mozganje

Za nekoga tko drugom čovjeku omogući posao i uzdržavanje nerijetko kažemo da mu je dao kruh. Za neke rijetko dobre ljude koji drugima nesebično daju i svoju ljubav kažemo da su dobri kao kruh. Ipak ni za jednog čovjeka nećemo reći da je on sam kruh za drugoga, a pogotovo to nitko ne će reći za sebe, jer ipak i bez najboljeg čovjeka se može živjeti. Ni o najboljem čovjeku ne ovisi naša vječna sreća.

Isus je jedini mogao uvjerljivo reći: «Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta» (6,51), jer on je bio spreman za čovjeka dati sve, ne samo ljubav nego i svoj život. Kao Bogo-čovjek koji svoj život daje za čovjeka on je jedini mogao reći da će onoga tko vjeruje u nj «uskrisiti u posljednji dan» (6,44). Zato je on, slikovito rečeno, kruh koji daje život vječni. Kao što se čovjek uzimajući hranu održava na životu, tako i Isusov vjernik blagujući kruh za koji vjeruje da je tijelo Kristovo obnavlja u sebi klicu vječnoga života koju je primio po krštenju i kroči prema punini života u vječnosti.

Jasno je da to može shvatiti samo vjera, ali ona se opet hrani vršenjem Isusove zapovijedi da se slavi i blaguje, a ne da se o tome razmišlja. Euharistija, Isusova nazočnost pod prilikama kruha i vina skrovita je prisutnost kao što je i Sin Božji bio skriven u čovjeku Isusu iz Nazareta. Kao što su ljudi tek trebali u čovjeku prepoznati Boga, tako će blagujući euharistijski kruh osjetiti u sebi život koji nadilazi snagu naravnog kruha. Poteškoća prepoznavanja Isusa u euharistijskom kruhu jest zapravo poteškoća njegova utjelovljenja. Ali, ako je Bog u Isusu iz Nazareta mogao uzeti ljudsko tijelo i pritom ostati Bog, onda je puno manje čudo da je mogao ostati među svojima u liku kruha.

Ključno pitanje našega života jest: od čega čovjek zapravo živi? Naše je prvo iskustvo da živimo od hrane koju uzimamo. Što zdraviju i kvalitetniju hramu uzimamo, to bolje čuvamo svoj život i svoje zdravlje. Ali je isto tako naše duboko iskustvo da to nije dosta. Mi živimo i od razumijevanja, ljubavi i pažnje drugih ljudi. Tako i vjernik živi od euharistije koja je najsnažniji znak Isusove ljubavi prema nama i znak zajedništva onih koji je slave. Upravo zato je ona središte kršćanskog života, u njoj nalazimo snagu za dugi put prema konačnom sjedinjenju s njime u vječnosti.

Fra Ivan Dugandžić