Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.
Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.
Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.
Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu. Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.
Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?
Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.
Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov? Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo. Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani. Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.
Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!? Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje. Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.
Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici. Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.
Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.
Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.
Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.
A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.
Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.
Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji. Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa. Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.
Fra Tomislav Pervan OFM – Međugorje
