Danas na svetkovinu Uskrsa u evanđelju slušamo o Mariji kao prvoj svjedokinji Isusova praznoga groba koja je nakon strašnog iskustva i traume o nasilnom prekidu Isusova života došla je na njegov grob. Susreće odvaljen kamen. I odlazi javiti dvojici učenika da je kamen s groba odvaljen i da je grob prazna. Praznina groba budi sumnje i pitanja. Strah i nepovjerenje. Susreću se s granicom ljudskih mogućnosti i očekivanja.

Što se dogodilo s Isusom iz Nazareta? Ivan nam na kraju izvještaja o ovom događaju kaže da nisu upoznali Pisma da Krist treba uskrsnuti od mrtvih. Riječ je dakle o putu vjere, o njezinom shvaćanju koja je jedan proces i u koji je čovjek pozvan s otvorenošću srca da upozna Božji način djelovanja i ostvarenja Božjeg kraljevstva.

Što zapravo govori Isusovo uskrsnuće pa da ga ne shvatimo i ne razumijevao kao nešto samorazumljivo. Potresaju li i dotiču li naše srce, naš život, naše odnose Isusovo uskrsnuće o kojem danas slušamo, kojeg danas slavimo?

Primijetit ćemo da danas živimo u krizi. Ne u krizi pred svijetom kao da bi svijet posjedovao stvarnost, nego živimo u krizi vlastitog srca odgovora na pitanje što je zapravo Isusovo uskrsnuće za nas osobno. U ovom trenutku dok slušamo ovo pitanje, i ta kriza u kojoj se nalazimo je zapravo prijelazni moment, označen onim presudnim trenutkom u kojem je postavljeno pitanje, pitanje u kojem se očituje naša dezorijentacija a koju prati i trpljenje u kojem se rađaju neočekivana pitanja i kada moramo odabrati, odgovoriti na to pitanje iz čega bi naposljetku trebao proizići novi identitet. Stoga je ovo pitanje o vjeri u uskrsnuće vrijeme našeg osobnog odgovora, rasta i novosti. Ovo pitanje zahtijeva stajanje pred radikalnošću vjere, tišinu kako bismo slušali odgovor koji nastaje iz nutarnje slobode i susreta s Isusom iz
Nazareta koji je uskrsnuo. Otuda pitanje da li imamo hrabrosti i odvažnosti da to i učinimo da
se vratimo onom bitnom u iskustvu vjere i naše duhovnosti kako bismo oslobođeni Isusovom
uskrsnom slobodom hodali novim i svježim prostorima života.

Nakon obavljena spomena na slavni Gospodinova ulazak u Jeruzalem i nakon pročitane Muke Gospodinove, uistinu nema se što dodati niti reći, no ipak kako bismo mogli ovaj događaj i ovu liturgiju primijeniti na sebe, prisjetimo se Isusovog slavnog ulaska u naš život. Najprije bilo je to na svetom krštenju. Tim činom smo preporođeni i pritjelovljeni Isus Kristu i njegovoj Crkvi. Zatim i ostali sakramenti su ponovni Isusov svečani ulazak u naš život. I svako slavljenje sv. liturgije i sv. ispovijedi i sv. pričesti, ulazi Isus u naš život u naša srca. Mi redovnici na poseban način Isusu otvaramo svoje srce polaganjem naših redovničkih zavjete. Time se mi predajemo Bogu i Isusa želimo slijediti, mi franjevci po primjeru sv. Franje Asiškoga. Obilježavajući ove godine jubilej 800 godina od Franjinog primanja stigmi na brdu Laverna, moramo se zapitati, koliko smo ozbiljno prihvatili Isusa u svoj život i koliko je on vidljiv po nama u ovom današnjem svijetu.

Poznato nam je svima kako sv. Franje govori u svo­joj Oporuci: “Nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko me nije upućivao što moram činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da živim po svetom Evanđelju”. A za Franju život po Evanđelju je život bezuvjetnog nasljedovanja Krista. O tome govori šesta Opo­mena: „Svi, braćo, gledajmo dobroga pastira koji je, da spa­si svoje ovce, podnio muku križa. Gospodina su njego­ve ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gla­di, u bolesti i kušnji i u svemu ostalome; zato su od Go­spodina primile život vječni. Stoga je nama, slugama Bo­žjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoće­mo da primimo hvalu i čast govoreći o njima.“

            Gledajući Ivanovo evanđelje, današnji evanđeoski tekst je zadnji Isusov javni govor. Nalazimo se pri samom kraju Isusova zemaljskoga života.

            Ovaj tekst, kao zapravo i cijelo evanđelje, nam jasno poručuje da naš Gospodin ne slijedi logiku ovoga svijeta, već da On ima jedan drugačiji pogled na svijet i na život. Kratko korizmeno vrijeme koje još stoji pred nama, može nam biti poticaj da vidimo nastojimo li zaista biti Isusovi učenici i živjeti životom kakvim On to želi. Možemo vidjeti, ravnamo li se njegovim načelima u svagdanjem životu ili slijedimo životni primjer onih koji nas uče kako što laganije i bezbolnije proći ovim svijetom.

            Isus danas pred nas stavlja maleno i neznatno pšenično zrno s kojim On uspoređuje svoj život. Znamo svi koja je svrha svakoga zrna, pa tako i onog pšeničnog. Ono se u prikladno vrijeme baca u zemlju kako bi kasnije donijelo plod te se od njega pravio kruh i druge potrepštine potrebne za život. No da bi maleno zrno moglo donijeti plod, ono mora pustiti korijenje, rasti i probijati se kroz zemlju. U tom cijelom procesu zrno nestaje, ne postoji više u onom obliku kakvom smo ga bacili u zemlju. Rečeno Isusovim rječnikom: ono je umrlo sebi kako bi donijelo plod. Međutim ako zrno u zemlji ostane u svom prvobitnom stanju od njega nema ploda te će s vremenom zrno istrunuti i propasti bez ikakva roda.

Današnja četvrta korizmena nedjelja, „Dominica Laetare“, „Veseli se” poziva nas i potiče da
se veselimo. Ovaj poziv Laetare – Veseli se!, nalazimo u riječima ulazne pjesme iz Knjige
proroka Izaije: Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte
s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove. (Iz
66,10-11)
Osim toga, razlog veselju nalazimo i u današnjem evanđelju koje nam govori da Bog
neizmjerno ljubi svijet – nas ljude i sve što je stvorio – te je poslao svoga Sina na svijet da se
svijet spasi po njemu.
I dok u našim ušima odzvanja poziv na radost, žalosti nas činjenica da i danas mnogi žive kao
da Boga nema, pa čak i otvoreno govore kako ne vjeruju u Boga. Mnogi se današnji državnici
i vođe naroda ponašaju isto kao što to govori knjiga Ljetopisa, svi svećenički poglavari i
narod gomilali su nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda,
oskvrnjujući dom Gospodnji. Jer i danas svjedočimo kako u mnogim zemljama oni koji vode
javne poslove, državnici i vladari nisu puno bolji. Oko nas bjesne ratovi, a oni koji nisu u
njima direktno uključeni, često sudjeluju posredno. Tamo gdje izgleda da vlada mir, često su
prisutni razni skandali, korupcija i nepravda.
Mnogi se danas opravdavaju za svoju nevjeru, govoreći da ne vjeruju da Bog postoji jer
dopušta da nevini trpe i da mala djeca stradavaju i pate. Oni očito nikada nisu čuli riječi
današnjeg evanđelja, koje je Isus rekao Nikodemu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao
svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život
vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“
Kako bi bolje shvatili veličinu ljubavi Božje, prenijet ću misli jednog propovjednika koje sam
nedavno slušao.

Nakon šato smo prošle nedjelje bili povedeni od Isusa da zajedno s njegova tri učenika promatramo njegovu slavu koju ima kod Oca. Danas se suočavamo sa grubom stvarnošću Isusova poučavanje i prekoravanja njegovih suvremenika koji su od kuće njegova Oca načinili pećinu razbojničku. Stoga ga vidimo kako ulazi u hram u Jeruzalemu u kojem nalazi mnogo toga što tamo ne spada i ne pripada. I zato načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.

Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku. Danas u kućama Očevim u hramovima u našim crkvama, barem one koje su još u funkciji, koje nisu kao po zapadu mnoge prodane i predane za muzeje ili neke posve neprimjene aktivnosti, kao što je to slučaj u nekim crkvama na zapadu koje su ostale bez vjernika, pa su ih kupili vješti poduzetnici i pretvorili u plesne dvorane, u koncertne dvorane, u bazene za kupanje i plivanje, a neki u skupocjene restorane gdje se može večerati ne oltaru itd.

Ipak, ova riječ Božja nije pisana samo za „truli zapad“ na kojem se događaju velike promjene u odbacivanju kršćanstva i kršćanskog života, nego su prvenstveno pisane za nas i naše vrijeme. Mi iako ne kupujemo, niti ne prodajemo ništa materijalno u našim crkvama, ipak naš dolazak pred Oca često može biti trgovački. U našem dolsku pred Oca nebeskoga mi često dolazimo tek kad nemamo kamo drugamo, kad smo već iskusili i pokušali sve i svašta, pa sada dolazimo pred Oca nebeskoga, da nam on ispuni našu molbu i našu prošnju. Spremni smo za uslišanje i platiti materijalno i duhovno, poći na hodočašće, postiti i moliti koliko treba, samo da nam Otac nebeski ispuni našu želju i usliši naš vapaj. A onda kad nam ispuni našu želju onda nam više nije potrebno dolaziti u kuću Očevu i nije nam potrebna molitva, niti susret s Ocem nebeskim.

U ovom našem korizmenom hodu uputimo se danas s Isusom i njegova tri učenika na goru u osamu da se obnovimo slušajući Riječ, promatrajući Isusa u slavi koju očituje Otac, za koju svjedoče Zakon i Proroci (Mojsije i Ilija) da tako radosnije možemo nastaviti svoj hod obraćenja koji smo započeli na čistu srijedu. 

U prvom čitanju liturgija pred nas stavlja tekst iz knjige Postanka koji govori o pozivu Abrahama da žrtvuje svoga sina Izaka kojega ljubi. Usput budi rečeno da je ovo prvo mjesto u Bibliji na kojem se spominje riječ ljubav i to u glagolskom obliku „sina koga ljubiš“. Osim toga primijetimo i Abrahamov spremni odaziv: „Evo me“, kad ga Bog zove. Abraham se odmah spremno odaziva kad ga Bog zove, pa i na ono što ne razumije, tj. da žrtvuje svojega sina. Ta njegova spremnost, a još više njegova vjera Bogu,  pokazuje Abrahama kao pravog vjernika i praoca naše vjere. Ta njegova spremnost dati odgovor Bogu odmah, još je važnija u trenutku kad je već uzeo nož u ruku i sve je bilo spremno da žrtvuje svojega sina Izaka, pomno slušajući Božji glas čuje i one riječi: »Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini!“. Ova spremnost i poslušnost Bogu spasila je Izaka da ne bude ubijen, ali u isto vrijeme potvrdila neizmjerno Abrahamovo povjerenje u Boga. Zato mu Bog i progovara: Sad, evo, znam da se Boga bojiš. 

O ovom događaju govori Origen, u svojoj propovijedi, ovako: „Usporedimo to s riječima Apostola gdje govori o Bogu: On nije poštedio vlastitoga Sina, već ga je predao za sve nas. Gle kako se Bog natječe s ljudima u plemenitoj darežljivosti. Abraham je prinio Bogu smrtnoga sina koji neće umrijeti, a Bog je predao smrti za sve nas svoga besmrtnoga Sina.“

Posipanjem glave pepelom na Čistu srijedu započinje novo liturgijsko razdoblje, četrdesetdnevno vrijeme posta, molitve i dobrih djela – obraćenja. Svećenik, posipajući naše glave pepelom u znak pokore, izgovara riječi: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti!“ ili „Obratite se i vjerujte evanđelju!“

 Svake godine, korizma, odnosno četrdesetnica (quadragesima), liturgijsko je razdoblje u crkvenoj godini od četrdeset dana prije Uskrsa, koje nas ponovno i ponovno poziva na obraćenje i obnovu našega kršćanskoga života. Ove godine korizma traje od srijede 14. veljače do četvrtka 28. ožujka 2024.

Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18

PEPELNICA I PUSTINJA

Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, a dolazi od latinske riječi quadragesima što znači četrdesetnica (četrdeset dana). Riječ Četrdesetnica duboko je ukorijenjena u biblijskom govoru. Nalazi se kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Opći potop trajao je 40 dana i noći (Post 7, 4), Mojsije je boravio na Sinaju 40 dana i noći (Izl 24, 18), izraelski narod 40 je godina hodio kroz pustinju (Jš 5, 6), Ilija je 40 dana i noći išao do svetog brda Horeba (1 Kr 19, 8), stanovnici Ninive 40 dana su činili pokoru (Jona 3). O Isusovu boravku u pustinji Marko piše: «I odmah ga (Isusa) Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.» (Mk 1, 12-13) Continue reading →

ČITANJA:
Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Nada u bolesti

Svi smo imali priliku promatrati bolesnika kojemu je ostala još samo neka slabašna nada u ozdravljenje: možda je to skupa operacija kod nekog čuvenog liječnika ili utjecanje alternativnoj medicini. I u jednom i u drugom slučaju bolesnik se grčevito hvata za tu posljednju slamku spasa u uvjerenju da će, unatoč svemu, pobijediti bolest i vratiti se u normalan život. Vjerovali u čudo ili ne, ljudi se u bolesti uvijek tako ponašaju da zapravo računaju s mogućnošću čuda. Continue reading →