Varljiva sigurnost
Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko s ponašanjem ludih i mudrih djevica i završava vrlo jasnim upozorenjem: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ (Mt 25,13). On ne želi da ljudi žive u trajnom strahu zbog neizvjesnosti glede njegova ponovnog dolaska, već da se ne zavaravaju lažnom sigurnošću svijeta. Zahvaljujući brzini prenošenja vijesti na radiju, televiziji i novinama, svaki dan smo svjedoci različitih nesreća u svijetu. Jednom je to pad zrakoplova sa stotinama mrtvih, drugi put sudar vlakova ili autobusa punih putnika, pa opet potresi, poplave, požari. U svakom od tih slučajeva smrt uzima svoje žrtve i ostavlja mnoge otvorene rane. Najčešće je to popraćeno jadikovanjem nad manjkavošću tehnike koja je opet zakazala ili nad manjkom ljudske budnosti i pažnje. To je i razumljivo. Od onih koji o tome izvješćuju ne možemo očekivati upozorenja slična ovom Isusovu.
Ljudi se zapravo ponašaju posve suprotno. Oni ne samo da žele misliti na mogući iznenadan završetak svoga života, već svjesno odgone svaku pomisao na smrt i onda kad je ona po svemu sudeći već blizu. Kako protumačiti pojavu da je sve više ljudi koji nemaju snage svojoj na smrt bolesnoj rodbini kazati pravu istinu i pripraviti ih na ono što predstoji. Umjesto toga, zavaravaju ih neuvjerljivim pričama kako će sve biti dobro, dok bolesnici sami ne uvide da to nije istina, pa se povlače u šutnju i ne vjeruju više nikomu oko sebe. Tako u odlučnim trenucima života, kad bi im bila najpotrebnija pomoć, često ostaju sami. Mi kršćani koji bi čitav život trebali čekati početak onog pravog i vječnog života, katkada sličimo ljudima koji nisu ništa čekali i ničemu se nadali.
Što znači bdjeti?
Kako shvatiti Isusovo upozorenje? Svatko znade da su njegovi dani izbrojeni, da je svakomu stavljena granica preko koje ne može. U duši svakog čovjeka tiho šumi melodija o prolaznosti ljudskoga života, ali mnogi su gluhi za tu melodiju. Umjesto toga, čovjek se tješi da je još uvijek dobra zdravlja i da mu ne prijeti nikakva bliža opasnost. Isus je realan, on ne podliježe napasti lažne sigurnosti. Svoju poruku i ovaj put zaodijeva u ruho prispodobe koja je pomalo strana našem današnjem životu. Ona polazi od svadbenih običaja u tadašnjoj Palestini. Zbog velikih daljina koje su svatovi morali prevaliti pješice, nekada se zaručnika čekalo do kasno u noć. Za to je nužno bila potrebna svjetiljka.
Njegova prispodoba ima nešto iznenađujuće i šokantno u sebi. Sve su djevojke imale najbolju namjeru, dočekati zaručnika i sve su u tu svrhu ponijele svoje svjetiljke. Teško je otkriti nešto loše u držanju onih pet koje su nazvane ludima. Zar je toliko zlo što su u žurbi zaboravile uzeti ulja, pa im se svjetiljke gase? Svi smo mi u životu ponekad zaboravili puno veće stvari od toga. Unatoč toj neprilici, one ne odustaju već viču: „Gospodine! Gospodine! Otvori nam!“ (25,11). Zato nam teško pada odgovor: „Zaista, kažem vam, ne poznam vas“ (25,12). Kako tu rečenicu pomiriti s poznatom Isusovom blagošću koju je iskazivao i najvećim grešnicima? Očekivali bismo da će on sam, bez ičijeg traženja, još jednom otvoriti vrata i sve pustiti unutra. Ipak ništa od toga. Lude djevice su zbog naizgled sitne stvari ostale pred vratima. No ta „sitnica“, ulje u svjetiljci, bitna je stvar po kojoj se djevice razlikuju. U tome i jest ozbiljnost poruke ovog evanđelja.
Bdijenje daje smisao životu
Bog može oprostiti svaki čovjekov grijeh učinjeni iz slabosti, ali i on je nemoćan kada čovjek ne računa ozbiljno s njime i kada ga ne čeka. Jedan engleski pisac napisao je zanimljivu dramu na tu temu. Radnja se događa u nekoj zapuštenoj krčmi u Londonu. Tu se iz dana u dan okuplja neko čudno društvo od pet-šest vječitih nezadovoljnika. Iz dana u dan samo se jadaju jedan drugom zbog svojih bolesti i životnih nevolja. Svi se slažu kako život nema nikakva smisla i kako bi zapravo bilo najbolje što prije umrijeti. Iznimku čini samo neki veseli Harry, koji je zadovoljan svojim životom i koji ne razmišlja samo o smrti već i o budućem životu posije smrti. Jednoga dana, dok oni po običaju izmjenjuju svoje jadikovke, iznenada ulazi smrt u liku nekog čudnog putnika, pozdravi čitavo društvo i kaže kako mora uzeti jednoga od njih. Na tu riječ, svi velikom brzinom nestaju scene tražeći gdje će se sakriti. Na poprištu ostaje samo veseli Harry koji sam pristaje poći s neobičnim posjetiteljem. Samo što je smrt otišla sa svojom žrtvom, staro društvo je opet na pozornici i opet ista priča.
Jasna je poruka te drame. Koliko god su ti nezadovoljnici bili siti života i, barem u razgovorima, priželjkivali smrt, nitko od njih nije ozbiljno računao s njome i zato nisu ni bili spremni suočiti se s njom. I njima je nedostajalo ono isto što i djevojkama iz Isusove priče, ulje životne mudrosti, plamen koji čovjeku osvjetljava put do stola na Božjoj gozbi. Kako onda shvatiti Isusov poziv na budnost? On ne želi da sa strahom gledamo u budućnost i da od toga straha ne možemo živjeti svoju sadašnjost. Naprotiv, on traži da njegov učenik bude okrenut sadašnjosti i da u ovom svijetu gleda svoje poslanje, jer kraljevstvo Božje koje je on došao navijestiti, započinje već sad i ovdje, a o njegovu ponovnom dolasku samo će biti dovršeno.
Fra Ivan Dugandžić
Prenijeto s: https://www.franjevci.info/