Dosljednost života

Evanđelist Matej poznat je po smislu i ljubavi za veće govorne cjeline. On od srodnih Isusovih riječi oblikuje prave govore iz kojih progovara Isus kao učitelj svoje Crkve za sva vremena. Tako su nastali Govor na gori (Mt 5 – 7), govor o poslanju učenika (Mt 10), govor o kraljevstvu nebeskom u prispodobama (Mt 13), govor o odnosu u zajednici Isusovih učenika (Mt 18). Prije zadnjeg velikog govora, onog o posljednjim stvarima (Mt 24 – 25), on cijelo jedno poglavlje (Mt 23) posvećuje Isusovu obračunu s pismoznancima i farizejima. Zapravo bolje bi bilo reći, on polazi od nedosljednosti njihova života kako bi „mnoštvo i svoje učenike“ (23,1) upozorio da ih ne nasljeduju. Kao da je namjerno Isusove najoštrije riječi čuvao za kraj. Doista, taj njegov sedmerostruki „jao vama, pismoznanci i farizeji“ sadrži daleko najoštrije sudove koje je Isus ikad izrekao o nekoj skupini ljudi.

No prije toga Matej je u današnjem evanđelju pomno stvorio uvod u kojemu se ne obraća izravno njima već, mnoštvu koje ga slijedi i svojim učenicima, a to znači budućoj Crkvi. Već je prvo spominjanje pismoznanaca i farizeja vrlo znakovito: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji“ (23,2). Tu je već naznačena višestruka suprotnost: Mojsije – Isus; Zakon – Evanđelje; Izrael – Crkva; židovski pismoznanci – kršćanski pismoznanci (usp. Mt 13,52). Mojsije je veliki zakonodavac Izraela. Poslije njega ima samo tumačenje Zakona, sadržano posebno u „Predaji otaca“. U Isusovo vrijeme pismoznanci i farizeji su se nametnuli kao jedini službeni tumači Zakona. Zato i taj ironičan izraz „zasjedoše“ na Mojsijevu stolicu.

Nesklad riječi i djela

Nekog čovjeka cijenimo po tome koliko je dosljedan u svom životu, koliko njegove riječi prate njegova djela. Za takve ljude kažemo da su vjerodostojni i dosljedni u životu. Njemački kršćanski političar Freiherr zu Guttenberg, koji je umro 1972. zapisao je u svojoj knjizi „Bilješke“ sljedeću misao: „Na kraju je važno samo to, je li netko doista bio to što je tvrdio da jest.“ Naprotiv nema gore optužbe za čovjeka, ako mu se s pravom može reći da jedno govori a drugi čini. Upravo takav sud je Isus izrekao nad židovskom duhovnom elitom svoga vremena, pismoznancima i farizejima, i to bez ikakva uvijanja: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine“ (23,3).

Naizgled moglo bi se činiti kao da se Isus slaže s njihovim učenjem, a osuđuje samo njihovo ponašanje kad poziva da se čini što oni govore, ali da ih se ne nasljeduje u djelima. No taj dojam vara. Ako se cijelo poglavlje usporedi s r. 3, onda bi se moglo čak govoriti o nekoj maloj nelogičnosti tog retka, jer Isus doista ne želi upozoriti samo na njihovo licemjerno ponašanje, već obračunati s njihovim učenjem iz kojega izvire i takvo ponašanje. Taj varljiv dojam ostaje zato što je Isusu ponajprije stalo da otkrije nesklad između njihovih djela i riječi, nedosljednost njihova života u odnosu na njihovo učenje.

Veličina u služenju

Pismoznanci i farizeji su potpuna suprotnost svemu onom što je Isus rekao u Govoru na gori. Njegov učenik treba davati milostinju (6,2) moliti (6,5) i postiti (6,16) ne da ga ljudi vide i pohvale, već tako da to vidi samo Bog od kojeg onda može očekivati nagradu. Za razliku od toga, pismoznanci i farizeji „sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide“ (23,5). Nakon što je nabrojio neke oblike njihova ponašanja koji su gotovo smiješni, Isus se okreće svojim učenicima s vrlo konkretnim i jasnim zahtjevima: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist“ (23,8-10).

Svi su se pismoznanci i farizeji s ponosom nazivali učiteljima, a uglednije među njima zvali su otac i vođa. Među Isusovim učenicima to ne smije biti ideal. Oni imaju zajedničkog Oca na nebu i jednoga učitelja i vođu, Krista. Tu Isusovu riječ donio je samo Matej u svom evanđelju, što bi moglo značiti da se je u njegovoj zajednici u vrijeme nastanka njegova djela bila pojavila pohlepa za takvim naslovima. Zato Matej ponovo donosi Isusovu pouku o pravoj veličini koju je već prije izrekao sinovima Zebedejevim koji su za sebe tražili prva mjesta (usp. 20,26sl): „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (23,11sl).

Evanđeoski ideal služenja ne smije se miješati ni s kakvim humanizmom ili ezoteričnim zanesenjaštvom. On ima svoj teološki temelj u činjenici da su svi kršćani međusobno braća (23,8) i da imaju jednog Oca – onog na nebesima (23,9). Pred njim ne vrijedi ništa ni ime ni položaj koji netko zauzima, već duh malenosti pred Bogom i spremnost služenja braći, s kojom se Isus poistovjećuje kad kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (25,40). Evanđeoski ideal služenja netko je zgodno nazvao „karijera prema dolje“, za koju se nažalost nitko ne otima. Mnogima je i u Crkvi ideal karijera prema gore, pa Isusova riječ ni danas nije izgubila ništa od svoje aktualnosti i oštrine. U Crkvi ne manjka učitelja, vođa i očeva, ali manjka duha evanđeoskog služenja.

Fra Ivan Dugandžić