Prva nedjelja došašća u godini B
Iz 63,16-17.19;64,3-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37
Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.
Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?
Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.
Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.
Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.
Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.
Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.
Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvaranja. A to što Isus zbori obična je zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!
Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.
Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te dočeka zora! Dođi, i nek s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.
Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam treba klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.
Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.
Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: Dođi, Gospodine Isuse!
Fra Tomislav Pervan – Međugorje