ČITANJA: Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-3.5-6; 1Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46
Prispododoba o posljednjem sudu u Mt 25,31-46 razlikuje se od drugih prispodoba po tome što je njezina poruka otprve jasna svakomu tko je čuje ili pročita. Naša djela su kriterij po kojem ćemo biti suđeni na kraju života. Bili toga svjesni ili ne, u našem odnosu prema bližnjemu zrcali se naš odnos s Bogom.
Pa ipak, uza svu svoju jasnoću prispodoba o posljednjem sudu toliko je bogata da svaki put u njoj možemo otkriti neki novi detalj. I to važan. Sveti apostol Pavao u Poslanici Rimljanima kaže na jednom mjestu kako će svatko od nas za sebe Bogu dati račun (Rim 14,11). To je točno. Stoga u tom svjetlu obično i prispodobu o posljednjem sudu iz evanđelja po Mateju doživljavamo na takav način. Svatko sebe prepoznaje u onomu tko jest ili nije nahranio gladnoga, napojio žednoga, odjenuo gologa i pohodio bolesnoga ili utamničenoga. Doista je dobro da čovjek polazi od sebe i riječi evanđelja primjenjuje na sebe. Svatko i može najviše učiniti ako radi na vlastitoj duhovnoj i moralnoj izgradnji.
Međutim, zanimljivo je da se u prispodobi o posljednjem sudu kralj sudac ne obraća pojedincima, nego svim narodima. Već je na početku rečeno kako će se pred Sinom čovječjim sabrati svi narodi.
Koju poruku i pouku možemo iz toga izvući?
Pođimo prvo od lika samoga kralja. Kralj nije ničiji privatni vladar. Kralj može biti vladar barem jednoga naroda. Gdje je kralj tu se podrazumijeva zajednica. Kralj ne može biti kralj samo jednoj osobi. Bez naroda nema ni kralja. Stoga ni Krist nije kralj samo jednoga stvorenja. On je kralj svega stvorenja, a to znači da je kralj svih ljudi. Prema tome, kralj i sudac iz ove prispodobe sudi svim ljudima zajedno, ali tako da svakom čovjeku sudi kao članu određenoga naroda. Zašto bi inače bilo rečeno da će se oko njega sabrati svi narodi, i zašto bi se on sa svoga kraljevskoga i sudačkoga prijestolja obraćao svima govoreći u množini? Kralj ne kaže „što god učiniš…“ nego „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Polazeći od toga da nam se kralj obraća kao članovima određenoga naroda, a to možemo primijeniti i na svaku drugu zajednicu kojoj pripadamo, ova nam prispodoba posvješćuje da djela koja činimo nisu samo naša. Ona se ubrajaju čitavom narodu. Zato je naša životna odgovornost veća. Ako sam učinio nešto dobro to se pripisuje i zajednici kojoj pripadam, a isto tako ako sam učinio nešto loše. Iskustvo nam to potvrđuje i u pozitivnom i u negativnom smislu.
Sadržaj prispodobe o posljednjem sudu već je sam po sebi takav da stavlja u prvi plan naše međusobne ljudske odnose. Sadržaj prispodobe po sebi je također takav da govori o djelima ljubavi prema bližnjemu u onim općim ljudskim potrebama koje svi imamo bez obzira na to pripadamo li ovom ili onom narodu. Svakom čovjeku bez razlike treba činiti dobro. Ali forma prispodobe takva je da nas podsjeća kako kao ljudi nismo izolirana individualna bića bez ikakve pripadnosti nekoj ljudskoj zajednici. Stoga uz onaj otprve vidljivi kriterij koji jasno poručuje da ćemo biti suđeni prema svojim djelima treba primijetiti i drugi, koji nije svakom odmah vidljiv, a to je da djela koja činimo ili ne činimo nisu samo naša stvar. Ona se itekako tiču naroda ili zajednice kojoj pripadamo. Bit ćemo, dakle, suđeni i prema tome koliko smo pred Bogom i ljudima osvjetlali lice svoga naroda.
Kralj svega stvorenja i sudac pred čijim će se prijestoljem sabrati svi narodi već nam je otkrio da neće suditi samo ono što je učinio čovjek čovjeku, nego i što je učinio narod narodu.
Fra Domagoj Runje
izvor: www.mir.hr