DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Jedno od najvećih razočaranja u Isusa koje su doživjeli narodne starješine, glavari svećenički, saduceji, farizeji i ostale sljedbe onoga vremena vjerojatno je bilo u trenutku  kad su shvatili da Isus,  koji se zvao Mesija, nije ima nakanu mijenjati vanjske političke strukture niti je pokazao naznaku da se želi boriti protiv tuđinske rimske vlasti u Judeji i Galileji. Njihova očekivanja od Mesije bila su današnjim rječnikom rečeno izrazito političke naravi. Nadali su se da će Mesija sloboditi svoj narod rimske vlasti i ponovno uspostaviti Davidovo Kraljevstvo. Isus je međutim propovijedio o Kraljevstvu Božjem i nije ispunio njihova očekivanja.

U tom razočaranju tražili su prigodu kako da se Isusa riješe, jer je on ipak uživao ugled u narodu, a to je smetalo ostvarenju njihovih ciljeva. Podlost kojom se ljudi u takvim situacijama rješavaju nepoželjnih osoba nije ništa novo. Farizeji se sastaju da smisle kako će Isusa uhvatiti u riječi, to jest, dovesti ga u zamku u kojoj će svaki njegov odgovor na njihovo pitanje  biti dovoljan da ga osude. Na kraju su smislili pitanje koje glasi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“.

Čini se da je svaki odgovor na to pitanje poguban. Ako Isus kaže da nije dopušteno dati caru porez,  svidjet će se mnogima, ali će ga ti isti optužiti Rimljanima da ne poštuje carevu vlast i zakone. Ako li Isus kaže da je dopušteno dati caru porez, bit će omražen kao onaj koji se pokorava tuđinskoj vlasti, a neće dobro proći ni na religioznom području jer tako priznaje cara za vladara Izraelova, a vladar Izraelov samo je Bog.

Međutim, Isus je vješt komunikator. On na pitanje odmah ne odgovara, nego ga analizira. Pri tome polazi od nakane samoga pitanja. Često u pitanju nije na prvom mjestu njegov sadržaj, nego nakana s kojom se to pitanje postavlja. Isus prepoznaje nakanu farizeja i herodovaca koji ga žele iskušati i prekorava ih zbog njhova licemjerja. Pitanje koje su postavili nije besmisleno i kao takvo ono zaslužuje odgovor. Ali prije toga potrebno je pročistiti komunikaciju. U svakom razgovoru nakane govornika moraju biti jasne. One mogu biti i negativne kao što je u ovom slučaju i mogu takve ostati do samoga kraja. Ali moraju biti otvorene i iskrene. Zato se prije odgovora na pitanje mora raskrstiti s licemjerjem. Farizeji i herodovci mogu i dalje imati negativan stav prema Isusu, htjeti ga uhvatiti u riječi, optužiti ga i osuditi. U svemu tome moguće je čak konstruktivno komunicirati. Međutim, kad takve svoje nakane oblače u ruho prijetvornih pohvala, onda je komunikacija blokirana.

Isus je otvorenim prijekorom otvorio put prema odgovoru na postavljeno pitanje. On u najkraćem obliku glasi „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“  Otprve te se riječi shvaćaju kao potrebno razlikovanje između cara i Boga, između careve i Božje vlasti, između dužnosti prema caru i dužnosti prema Bogu. No to razlikovanje istodobno podrazumijeva opstojnost, ili možemo čak reći potrebu i za vremenitim i za vječnim vladarom. Car i Bog jedan drugoga ne zamjenjuju. Ne radi se o dvije paralelne ili sukobljene  vlasti. Radi se o različitim razinama vlasti.

Carska ili neka druga politička vlast označava vremenitu strukturu koja omogućuje uredan, a onda i dobar društveni, obiteljski i osobni život. Svaki pojedinac dio je te strukture i svojim doprinosom može učiniti da ona ispunja svoju svrhu na opće i osobno dobro. Bez toga potrebnoga doprinosa nijedna struktura ne može biti dobra. Bez plaćanja poreza, a porez nije ništa drugo nego osobni doprinos zajedničkom dobru, ne postoje sredstva koja su potreban za ostvarenje bilo kojega infrastrukturalnoga cilja. A na ‘cara’ spada to da se brine i odgovara za ispravnu i pravednu upotrebu poreznoga novca.

Drugi dio Isusova odgovora („Bogu Božje“) pokazuje jedini način na koji se može ispravno upravljati dobrima. Pitanje je li dopušteno dati porez caru ili nije u svojoj biti utemeljeno je na stavu da plaćanje poreza caru može biti otpad od Boga, to jest davanje prvenstva caru, a ne Bogu. Svojim odgovorm Isus riješava upravo taj problem. On cara podvrgava Bogu. Ono što jamči uredan i sretan zemaljski život jednome narodu, nije samo to da bude poslušan svome caru i da vrši carske zakon. Potrebno je da i narod i car budu poslušni Zakonu Božjem. Prvenstvo Božjega zakona vrijednost je koje se nijedan čovjek vjernik ne može i ne smije odreći. U sukobu između cara i Boga nema nikakve dvojbe na koju stranu treba stati i komu se podvrći. Samo Bogu, a ne nekoj političkoj strukturi, dugujemo apsolutnu poslušnost. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da se vršenje Božjega zakona ne osigurava automatski promjenom ovoga ili onoga političkoga sustava. Ono se osigurava unutarnjim obraćenjem Bogu koje svaku ljudsku zajednicu čini ugodnim mjestom za život svakom čovjeku.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

Od mnogih poruka koju možemo iščitati iz prispodobe o svedbenoj gozbi jedna se odnosi na sliku i stvarnost Crkve.

Crkva je zajednica pozvanih i sabranih. Različitost negativnih odgovora na poziv kralja koji je pripravio svadbu svoga sina uklapa se u opće pravilo. Razloga za negativan odgovor na poziv uvijek ima mnogo i na različite se načine mogu opravdati. Jedan uzvanik ipričava se zauzetošću njivom, drugi trgovinom, a ostali, koji su pohvatali i poubijali kraljeve sluge, otvoreno pokazuju da ne žele doći na svadbu kraljeva sina. No svima je zajedničko da im je nešto drugo važnije od svadbe na koju su pozvani.  Drugim riječima, svima im nedostaje ljubavi prema kralju i njegovu sinu, jer ljubav se nikada ne ispričava zauzetošću nečim drugim. Ona spremno odgovara na poziv ljubljenoga.

Ne možemo reći ni da su svi oni koji su na kraju pozvani i sabrani u svadbenu dvoranu iskreno ljubili kralja i njegova sina. Sluge koje su po kraljevu naređenju izišle na raskršća i putove pozvali su i sabrali u svedbenu dvoranu sve koje su našli – i zle i dobre!  Eto to je slika i stvarnost Crkve. Ako ova prispodoba ima nakanu opisati sastav uzvanika na svadbi kraljeva sina, kao sliku sastava putujuće Crkva onda nam ona rasvjetljava onu stvarnost koje trebamo biti svjesni u našem svakodnevnom kršćanskom životu. U svadbenoj dvorani okupljeni su i zli i dobri. Crkva nije zajednica samo dobrih i pobožnih ljudi. Pripadnost Crkvi nije određena razinom osobnog moralnog života, stupnjem inteligencije, ekonomskim standardom, životnom dobi, spolom, nacionalnom pripadnošću i slično. Crkva na ovom svijetu je kompleksna stvarnost kao što su to uzvanici na nekoj svadbi gdje se susreću različiti ljudi, često oni koji se međusobno već dugo nisu vidjeli, ili se prije uopće nisu poznavali. No jedno ih ujedinjuje. Svi oni moraju na neki način biti povezani sa zaručnikom.

U prispodobi o svadbenoj gozni ta povezanost izražena je slikom svadbenoga ruha. U širem liturgijskom kontekstu tu se vidi aluzija na krsnu haljinu. U obredu krštenja, kada se krštenik odijeva bijelom haljinom kažu mu se ove riječi: „Postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova haljina znakom toga dostojanstva. Pomognut riječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neokaljanu u vječni život“.

Radi se, dakle, o haljini koja se prima u zajednici vjernika za život vječni. U našoj prispodobi riječ je o haljini koju gost prima na ulazu u svadbenu dvranu. Ne o odjeći u kojoj se pozvani našao na putu ili raskršću. Stoga je kralj, kada je ušao pogledati goste, bio zaprepašten kad je vidio da jedan od njih nije primio haljinu. Takvim ponašanjem on je uvrijedio kralja jer je omalovažio vrijednost svadbe njegova sina. Tko je pozvan na svadbu čini krivo i pokazuje manjak poštovanja prema domaćinu, ako se ne ponaša po pravilima svadbenog odijevanja i ophođenja. Takav može neko vrijeme biti u svadbenoj dvorani, ali u njoj ne može ostati do kraja.

Primijenimo li to na krštenike poruka je veoma snažna. Biti obučen u svadbeno ruho znači biti obučen u Krista. Apostolu Pavlu to je omiljena slika: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Gal 3,27). Kao što se po odjeći prepoznaje čovjek koji ide na svadbu tako se po primjeru svoga života prepoznaje kršćanin. Onaj uzvanik koji nije bio odjeven u svadbeno ruho to je čovjek koji ulazi u svadbenu dvoranu, ali ne pripada svatovima.

Reakcija kralja domaćina koji kaže „Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?“ najprije daje nedostojnom uzvaniku priliku da se popravi. Te riječi podsjećaju na one Isusove Crkvi u Laodiceji iz Knjige Otkrivenja: „Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš …“ (Otk 3,18). No uzvanik iz prispodobe nije iskoristio priliku. Zanijemio je jer do tada kao da nije bio svjestan kako je svadba, koliko god bila mjesto veselja, slavlja i opuštenosti, isto toliko i ozbiljna svečanost kojom se slavi početak neraskidivog zajedništva života.

Onaj tko nije spreman staviti to zajedništvo na prvo mjesto, ispred svih ostalih važnih stvari pokazuje se nedostojnim svadbenoga slavlja.

Na koncu, premda iz ove prispodobe možemo izvući pouku o slici putujuće Crkve, Isus na početku ipak kaže da je ovo prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. To znači da onoj konačnoj zajednici ne pripadaju automatski svi koji su pozvani, nego oni koji se na poziv odazovu s potrebnim dostojanstvom i ljubavlju prema Kralju, ljubavlju koja pazi na svaku želju ljubljenoga i odijeva se u haljinu koju joj on daje.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

U pjesmi o vinogradu koju nalazimo kod proroka Izaije sam autor tumači njezinu simboliku. Vinogradar je Bog, Gospodin nad vojskama, a vinograd je njegov narod. Ta slika bila je bliska ljudima Izaijina vremena, a i danas je bliska ljudima koji se bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Svi znaju koliku pažnju treba posvetiti vinogradu da bi donio dobar urod. Svi znaju da vinograd nije jednogodišnji nasad, nego je potrebno više godina čekati da donese rod, a potom stalno u njemu raditi. Ako bi se samo jednu godinu vinograd zapustio, bilo bi ga teško obnoviti.

Zato prorok Izaija naglašava kako je vinogradar u ovoj pjesmi učinio sve što je potrebno i to na najbolji način. Drugim riječima, Bog je učinio sve i na najbolji način ono što je potrebno njegovu narodu da bi se razvijao i donio plod.  Ali, nažalost, to se se nije dogodilo.

Vinograd koji predstavlja Božji narod zasađen je na rodnom svima vidljivu brežuljku. Sadnice su plemenite, a zemlja za sadnju besprijekorno uređena. Međutim, vinograd je umjesto slatkim grozdovima urodio smrdljivom vinjagom, te vinogradaru dalje ne preostaje drugo nego da takav vinograd uništi. On koji je se trudio oko vinograda i ogradio ga da bi ga zaštitio, sada mu ruši ogradu i prepušta ga gaženju. Pa ipak, ima još jedno „ali“.  Naime, sam prorok Izaija pripadnik je Božjega naroda. Stoga njegove oštre proročke riječi nisu samo prijekor. One su poziv na obraćenje i izraz nade da se vinograd može i hoće popraviti i donijeti dobar plod. A srušena ograda može se protumačiti i kao otvoren prolaz novim vinogradarima.

U odlomku evanđelja po Mateju u tom smislu redefinira se pojam Božjega naroda. Prema Isusovoj također proročkoj prispodopi o vinogradu pojam naroda Božje proširuje se preko granica prvih vinogradara. U svom pripovijedanju Isus na početku jasno podsjeća na Izaijinu pjesmu o vinogradu: „Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže“ (Mt 21,33). Te riječi sigurno su bile poznate Isusovim slušateljima, pa im je poznato i njezino temeljno značenje. Bog opominje svoj narod s nakanom da ga spasi.  No Isusova prispodoba u odnosu na Izaijinu pjesmu ima i neke razlike koje otvaraju nova značenja. Kod Izaije sam Gospodar njeguje svoj vinograd, to jest narod, da bi na kraju bio razočaran lošim plodom i zaprijetio uništenjem, dok u Isusovoj prispodobi, Gospodar brigu oko vinograda povjerava vinogradarima, a vinograd se više ne odnosi na Izrael kao narod nego na Kraljevstvo Božje tj. Božju vladavinu u svemu stvorenom. Zapravo Izrael je sada predstavljen u ulozi vinogradara te se njegovo poslanje u Božjem vinogradu može protumačiti kao služenje spasenju čitavog čovječanstva. Međutim, prvi vinogradari nisu ispunili svoj posao i davali Gospodaru njegov urod. Odbijali su Gospodareve sluge, proroke, koji su tražili dobre plodove. Vrhunac odbijanja dogodio se u svjesnom i namjernom ubojstvu Gospodareva sina. A odbijanje Gospodareva sina jednako je odbijanju samoga Gospodara. Pa ipak to nije spriječilo ispunjenje Božjega plana spasenja. Gospodar će svoj vinograd predati drugim vinogradarima. Ti vinogradari predstavljaju istinski narod Božji koji marljivo radi u njegovu vinogradu i tako sudjeluje u izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji.  Poziv za rad u tom vinogradu otvoren je svakom čovjeku i svatko tko se odazove ulazi u zajednicu Božjega naroda.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

Posljednji će biti prvi

Neke zgode iz evanđelja nije nam lako shvatiti jer govore o običajima i načinima ponašanja koji su nama strani. Iako doduše neobična, ova zgoda koju donosi Matej u današnjem evanđelju moguća je uvijek i posvuda. Doduše najteže bi bilo naći tako velikodušna posjednika koji bi bio spreman isplatiti čitavu dnevnicu onima koji su radili samo jedan sat, jer bi tako brzo bankrotirao. Najlakše bi dakako bilo naći onih koji bi u vinograd došli samo posljednji sat, ali zacijelo ne bi uzmanjkalo ni onih koji bi na kraju žestoko negodovali, ako bi svi primili istu plaću. Sasvim je sigurno da bi Isusov odgovor i danas glasio: „Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ (Mt 20,15). Continue reading →

Sir 27,30 – 28,7; Ps 103,1-4.8.10-12; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

Ima li opraštanje granicu?

Ako ćemo biti iskreni, svaki od nas u ovoj priči nekako je bliži Petrovoj muci s problemom opraštanja nego li Isusovu stavu da opraštanje ne smije imati granicu. Unatoč Isusovu jasnom zahtjevu da se mora oprostiti, u nama je još uvijek puno više starozavjetne potrebe za istjerivanjem pravde, nego evanđeoskog duha. Mojsijev zakon je nastojao staviti barem nekakvu granicu osveti i uzvraćanju na osvetu onim poznatim pravilom: Oko za oko zub za zub. To je značilo da je čovjek smio uzvratiti na uvredu, ali istom mjerom, ne više od toga. No time se nije puno postiglo, ljudi time nisu postali bolji. Continue reading →

(Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20)

Bratsko opominjanje

Iz naravi čovjeka kao društvenoga bića, a još više iz činjenice da je čovjek jednostavno grešnik proizlazi potreba opominjanja i popravljanja. Da bi zajednički život bio moguć, potrebno je da ljudi jedni drugima ukažu na grijehe, koji opterećuju taj život, i da tako jedni drugima budu od pomoći. Isus je imao pred očima i jedno i drugo, zajednicu vjernika, u kojoj je svatko odgovoran za drugoga, i činjenicu da i tu zajednicu čine grešni ljudi. Matej je toj Isusovoj riječi dao još veću težinu time što ju je povezao s drugim tekstovima i stvorio uvjerljiv Isusov govor o uspjelom životu u kršćanskoj zajednici. On započinje Isusovom poukom kako je veličina u malenosti (18,1-5), pa se nastavlja njegovim upozorenjem kako se ne smije sablazniti malene (18,6-11), isticanjem na primjeru izgubljene ovce kako se Bog brine za svakoga (18,12-14). Continue reading →

Sablazan križa sablazan je ljudskoga života

„Sablazan si mi …“, kaže Isus Petru. Jednom drugom zgodom rekao je: „Svi ćete se sablazniti“ (Mk 14,27), „I blago onom tko se ne sablazni o mene“ (Mt 11,6). Apostolski prvak, pralik isprepletenosti ljudske vjere i nevjere – Petar, maločas prije nego ga je Isus otjerao kao sablazan ispovjedio je svoju vjeru u Isusa i dobio Isusovo obećanje da će mu dati „ključeve kraljevstva nebeskoga“ (usp. Mt 16, 13 sl.). No, upravo on prednjači i u sablažnjivosti i sablazni. Sablažnjava se kad Isus govori o svojoj muci i smrti koja mu predstoji. Ne samo da se Petar sablaznio, nego je sablaznio i Isusa. Petru nije pomoglo ni iskustvo Isusova preobraženja na Taboru kojim je, kako stoji u predslovlju za blagdan Gospodinova preobraženja, Isus „učenicima pomogao da podnesu sablazan križa“. Isti se Petar ponio doista sablažnjivo za vrijeme Isusova uhićenja, suđenja, muke i smrti.

Što je bilo toliko sablažnjivo Petru a što Isusu? Zašto je Petar Isusu bio sablazan i obrnuto? Evanđelje nam otkriva da je spor očito bio oko života i odnosa prema životu. Sablažnjen Petrovim poimanjem života iz kojeg Petar isključuje patnju, barem za svog Učitelja, Isus učenicima iznosi svoj odnos prema životu: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (r. 25) te u pozivu na nasljedovanje izričito kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (r. 24).

Poziv na takvo nasljedovanje doima se kao poziv na skok u bezdan: „izgubiti život“, „odreći se samoga sebe“! Poziva li nas Isus na takav skok? Da. Odreći se života? Odreći se sebe? Da. Je li to poziv na skok u bezdan? Da. Zar takav poziv nije sablažnjiv? Jest. Sablažnjiv je. Taj je poziv toliko sablažnjiv koliko je „sablažnjiv“ naš život, naša ljudska egzistencija. Sablažnjiv je strah za život, strah od smrti, strah od gubitka, strah od ostavljenosti, osamljenosti, bolesti, neimaštine, neuspjeha, nemoći, strah od nedostatka ugleda, strah od straha, strah od smrti. Zbog „sablazni“ nad životom, Petar odgovara Isusa da ide putem smrti: „Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“

Sablažnjiv je strah. On nam trese tlo pod nogama, trese našim bićem. Jedini način „spasa“ s tih trusnih područja čini se posve apsurdnim – skok u bezdan – u „gubitak života“, u „odricanje samog sebe“. Jednako apsurdnim čini se sredstvo prijelaza preko „bezdana“ – križ: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“.

Što nas može otrgnuti od grčevitog držanja za život, od grča straha za život? Unatoč notornoj i jedino sigurnoj istini u životu – smrti, svatko se od nas zatekne u grčevitom držanju za ono s čim poistovjećujemo svoj život. Jednima je to izgled, uspjeh, slava, užitak, drugima materijalno bogatstvo, znanje, utjecaj, zdravlje, dugovječnost. A sve je to podložno raspadanju kao kula od karata. Dovoljan je mali „potres“. Isus u nama pobuđuje povjerenje u njega kako bi opustio grč koji se pokreće i održava strahom. Isus zna da je skok u „bezdan“ jednako zastrašujući, ali traži da mu vjerujemo da se taj „bezdan“ piše velikom slovom, da taj „bezdan“ ispunja Duh Božji, začetnik i gospodar života, da će Njegov Duh amortizirati naš skok, da će nas Njegova ruka pravovremeno dohvatiti. Petar je Isusa zapravo odgovarao od povjerenja u Oca Nebeskoga i onaj viši red u kojem je naš život u Njegovoj ruci. Zato Isus ljutito reče Petru ono što nije rekao nikom od svojih najvećih neprijatelja – osim zloduhu u pustinji: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“

Ono što Isus nudi kao premosnicu životnih provalija jest križ, jest zagrljaj s mukama života i njegovom patnjom. Naravno to ne znači popuštanje zlu, odobravanje zala niti pasivan odnos prema nepravdi bilo koje vrste. I onaj križ koji je nedjeljiva sastavnica našega života može biti velik, ali ni životne provalije nisu manje. Slikovito rečeno, što veća životna provalija, to veći križ može potreban da je premosti. Veličina toga spasonosnoga križa ovisi o mjeri našeg svjesnog prihvaćanja znači svjesno prihvaćanje Istina, to je „uzak put“, ali Učitelj reče: »Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast…. « (Mt 7,13).

Križ je istovremeno i sebedarje. Isus daruje sebe za nas. Poziva nas da i mi činimo tako, da darujemo život da bismo ga primili kao uzdarje. Kao i u Isusovom slučaju, i naši će se čini sebedarja doživljavati sablažnjivima. Doista, postoje slučajevi u kojima je dobro sablažnjivije od zla. Isus nije odustao!

Kršćanski odnos prema križu često je virtualan, nestvaran. Često je sveden na „ukras“. Može se usporediti s „bavljenjem sportom“ ili „uživanjem u prirodi“ sjedeći pred televizorom. Među ostalim mjestima koja su „urešena“ križem jesu i raskrižja putova. No, prevalit nam je velik i težak put od križa na prometnim raskrižjima do križa kao životnoga smjerokaza. Naše životne provalije ne mogu premostiti križevi s naših crkava, prometnica ili uzvisica pa ma koliki oni bili! Njihova veličina češće je razmjerna odbijanju nego prihvaćanju svoga križa! Tko se hoće osloboditi „sablazni života“, neka uzme „sablazan svoga križa“! U ovom smislu može se primijeniti narodna poslovica da se klin klinom izbija.“ (fbv)

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A

ČITANJA: Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

Isusovo pitanje «A vi, što vi kažete tko sam ja?» u odlomku današnjega evanđelja ima posebno značenje za njegova učenika Petra. Pitanje o Isusovu identitetu središnje je pitanje koje se postavlja u Evanđelju, ali u tom pitanju krije se odgovor na pitanje identiteta Isusovih učenika. Kao prvo, Isus pretpostavlja da njihov odgovor o njegovu identitetu mora biti različit od odgovora drugih ljudi. Drugi ljudi to su oni koji ne pripadaju krugu Isusovih učenika i ne dijele  s njime svakodnevni život. Oni na pitanje «Tko je Isus?» odgovaraju uspoređujući Isusa s drugim velikim likovima. Jedni kažu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija ili neki od proroka. Učenici Isusovi, to su oni koji s njim žive čitavo vrijeme. Njihov odgovor na pitanje «Tko je Isus?»  ne polazi od onoga što su o njemu čuli od drugih, pa čak niti od onoga što su čuli i vidjeli sami. Njihovo odgovor, a ovdje ga izgovara Petar, temelji se na onome što mu je objavio Isusov Otac nebeski.

Ne znamo kako i kada se dogodila ta Očeva objava Petru. Možda baš u trenutku kad je Isus postavio pitanje?  A možda Petar nije bio ni svjestan što je rekao. Kasnije će, i to uskoro, pokazati svoju slabost i poteškoću da povjeruje kako je Isusov put muke, smrti i uskrsnuća put Božji (usp. Mt 16, 22-23). No u trenutku ispovijesti «Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga» Isus u tim Petrovim riječima prepoznaje i očituje objavu svoga Oca. A Otac je onaj  koji poznaje Sina (usp. Mt 11,27). Petar je među ostalim učenicima istaknut kao primatelj i ispovjedetalj objave Isusova Oca. U tom trenutku Isus Šimuna i naziva Petrom, tj. Stijenom na kojoj će sagraditi svoju neuništivu Crkvu. Otajstveno izabranje Petra da upravo on bude taj kojemu će Isus pokazati takvo povjerenje uvijek će ostati otajstvo. Ali ono što razlikuje vjernika od nevjernika među ostalim jest upravo to što vjeruje u otajstvo kao stvarnost danu od Boga kojemu smo dužni svako povjerenje.

U tom otajstvu ipak se možemo pitati što svakomu od nas i svima nama zajedno znači Petrova ispovijest. Ostalim učenicima na kraju ovoga događaja Isus je zaprijetio da nikomu ne reknu da je on Krist. To je naoko paradoksalan zahtjev od Onoga koji želi da ga ljudi upozanju. Međutim, Petrov primjer puno toga objašnjava. Do spoznaje Isusa kao Krista on nije došao po tijelu, snagom svojih ljudskih intelektualnih ili duhovnih napora. Do spoznaje Isusa kao Krista dolazi se objavom od  Isusova Oca. Drugim riječima, svaka definicija Isusa koja bi ga odvajala od Oca, tj. koja bi htjela analizirati Isusa tako da ga svodi na mišljenja koja razni ljudi imaju o njemu nije spoznaja Isusa Krista. To može biti hvalevrijedno akademsko pa i pobožno istraživanje svih mogućih unutarnjih i vanjskih okolnosti u kojima je živio Isus iz Nazareta i generacije koje su u njega vjerovale i vjeruju. No spoznaja Isusa kao Krista – Sina Božjega dolazi samo od njegova Oca.

Kao Isusovi učenici možemo biti dionici te spoznaje samo ako prihvatimo način na koji se do nje dolazi ili bolje reći, ako prihvatimo način na koji ona dolazi nama. Naravno, kad se govori o dolaženju, onda se razumije da do spoznaje Isusa Krista ipak postoji put. S učeničke točke gledišta to je put odaziva na Isusov poziv tj. put nasljedovanja. Isusovi učenici, od kojih se posebno ističe Petar, odazvali su se njegovi pozivu, slijedili ga i u tom nasljedovanju pokazali sve svoje i jake i slabe crte. Ali u nasljedovanju Isusa i u traženju odgovora na pitanje «Tko je on?» učenici su upoznali temeljnu istinu o samima sebi. Petar do trenutka kad je na Isusovo pitanje izgovorio riječi ”Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” nije poznavao sebe kao čovjeka kojemu je to objavio Bog i kao Stijenu na kojoj će Krist sagraditi svoju Crkvu. Tako i svaki onaj tko u nasljedovanju Isusa traži odgovor na pitanje tko je on, nalazi u Isusu odgovor na pitanje o svome vlastitom identitetu. Pozivi i poslanja su različiti, ali tko god svoj identitet traži u Isusu nalazi da je to identitet ljubljenog djeteta Isusova Oca.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Svima je poznata scena iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.“ (Otk 12,1-2).  Na svetkovinu Velike Gospe taj tekst pjeva se kao ulazna pjesma na danjoj misi, a prvo čitanje na istoj misi također je iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja.

U tom čitanju doznajemo da se na nebu pokazuje i drugo, protivničko, znamenje: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ (Otk 12,3-4)

Tko je ta žena kojoj prijeti zmaj?

Crkvena ja tradicija dvanaesto poglavlje Knjige Otkrivenja uvijek promatrala na dva načina.

U ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje samu sebe, tj. Crkvu, Božji narod. To značenje lika žene lako je dešifrirati pomoću Svetoga Pisma, budući da se ljubav Boga prema svom narodu često uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema svojoj zaručnici. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je on trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještanje životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. Ali druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti opasnost odzmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt. Ona u svojoj otvorenosti životu pokazuje mudrost jednostavnosti jer zna da bi bez slabih i bespomoćnih žena koje imaju snage i hrabrosti roditi život na zemlji brzo nestao. Tako je i sa Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta („mjesec označuje vremena“, Ps 104,9), ona se ne boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu pravi Život, Krista.

Zadržimo se ipak na činjenici da se sve to događa uz porođajne boli i muke rađanja i razmislimo o kakvim je bolima i mukama riječ. Sveto pismo povezuje muke rađanja s grijehom. Čitamo u Knjizi Postanka kako je prva žena Eva zbog svoga grijeha (više je vjerovala zmiji nego Bogu) među ostalim od Boga kažnjena riječima: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati.“ (Post 3,16).  Pomnjiv čitatelj primijetit će kako se tu govori oumnažanju, a ne o nastanku muka. Ne može se umnožiti nešto što već ne postoji. Drugim riječima od početka stvaranja postoje one muke  koje se odnose na prirodne tjelesne boli rađanja. Te muke nisu posljedica grijeha. One su prolazne i žena ih, kad rodi dijete, zaboravlja. Ali kad se te porođajne boli povežu s grijehom, onda se radi o mukama koje traju čitav život. Stoga se tu ne radi o prolaznim tjelesnim porođajnim bolovima, nego o onim mukama koje umjesto s radošću života povezuju trudnoću s protivljenjem životu. Najjednostavniji primjer su muke koje se tiču neželjenog djeteta. Vjerojatno nema strašnije spoznaje za ljudsko biće od te da ga njegovi roditelji i njegovi bližnji nisu željeli, a mnoga začeta djeca zbog toga nisu nikad ni ugledala svjetlo dana.  Tu su i muke koje proživljava djevojka koju je mladić ostavio zbog trudnoće, ili žena koja je zatrudnjela zbog silovanja. A kad trudnice bilo svojom voljom, bilo pod pritiskom drugih učine pobačaj, slijedi grižnja savjesti koja traje čitav život. Sve muke rađanja koje su posljedica grijeha povezane su s neprihvaćanjem dara života. No, ono što je u svemu tome nadobudno jest to da grijeh, premda trudnoći umnaža muke, ne dokida samu sposobnost rađanja.

Do kojeg zaključka dolazimo kad to primijenimo na Crkvu? Ako je žena koja viče u porođajnim bolima i mukama rađanja koje su posljedica grijeha slika Crkve, to znači da najteže boli koje Crkva proživljava potječu iz njezine utrobe. Crkva trpi zbog grijeha svojih članova, i onaj tko se osjeća Crkvom, osjeća muku i težinu tih boli tako da mu to ne treba tumačiti. Ali isto tako, koliko god Crkva bila grešna ona ne gubi  svoju sposobnost rađanja, to jest poslanja naviještanja Krista.  To poslanje Crkve je nedokidivo i ne mogu ga uništiti niti grijesi same Crkve niti oni koji izvana žele zanijekati njezinu sposobnost rađanja Krista, Spasitelja svih ljudi.

U tom smislu slika žene iz  Otk 12 velika je nada Crkve koja zna da unatoč svim svojim grijesima i slabostima ne gubi smisao svoga postojana. Unatoč svim protivštinama ona trajno svijetu „rađa Krista“. No, to ne znači da se Crkva tek tako treba pomiriti sa svojim  slabostima. Crkva na svom zemaljskom putu treba da hodi putem koji će je dovesti do njezina savršena lika. A taj lik već postoji i na nj se odnosi drugo značenje žene odjevene suncem.

Kada Crkva u samoj sebi tj. među svojim udovima, traži onu koja je rodila Krista onda je prepoznaje u Mariji. Marija, Isusova majka, jest ona čije će potomstvo zmiji satrti glavu. U njoj se na svoj način koncentrirala sva borba protiv prokletstva i smrti. Borba koja je najavljena na prvim stranicama Svetoga Pisma dolazi do svoje odlučujuće točke upravo u trenutku kada ponizna i siromašna djevica iz Nazareta rađa Isusa, dobru nadu svih ljudi.

Marija, kao osoba iz naroda, iz kruga ‘malih ljudi’ predstavlja sve majke koje rađaju djecu i time garantiraju budućnost čovječanstva. Predstavlja majke koje po svojoj djeci donose svijetu nadu i volju za život. Predstavlja sve one osobe koje vjeruju u život i koje se bore da dobro nadvlada zlo koje je ušlo u svijet preko Zmaja, Stare zmije, zavodnika cijeloga svijeta (Otk 12,9).

Odjevena suncem, s mjesecom pod nogama i s vijencem od dvanaest zvijezda na glavi (tj. okružena narodom Božjim) Marija je istinski znak boljega svijeta.

Fra Domagoj Runje

izvor: https://www.mir.hr/