KOJU ZVIJEZDU U ŽIVOTU SLIJEDIM?
Iz 60,1-6; Ef 3,2-3.5-6; Mt 2,1-12
Horoskopi, čitanje iz zvijezda veoma su u modi. Nema časopisa, novina ni bulevarskog tiska bez te “uslužne djelatnosti” suvremenom „prosvijetljenom“ čovjeku. Astrologija, okultizam, magija, spiritizam šire se na sve strane. Ljudi gledaju netremice u televizijske zaslone kad su na programu emisije koje se bave gatanjem, tarotom, kojekakvim magijskim praksama. Je li posrijedi samo dosada, radoznalost, ili protest protiv obezdušenosti suvremene duhovne pozornice? Ili čovjek pokušava pronaći i potražiti uporište, smisao života, dubinsku dimenziju vlastitog bića? U biti sluti da život nije samo jelo i pilo, a ni tijelo za odijelo. Posebice mladi trebaju i traže istomišljenike, grupu i ozračje koje im može pružiti sigurnost i emocionalni zavičaj, traže životnu zvijezdu vodilju.
Što u takvoj situaciji može i treba ponuditi Crkva i kršćanstvo? I nije li upravo u toj sveplanetarnoj potrazi za smislom i svjetlom današnji blagdan stari odgovor na suvremeno pitanje? “S istoka dođoše magi (grčki izvornik: magoi) u Jeruzalem…” da potraže Boga koji se zaodjenuo u ljudski oblik, u malo, nježno dijete, koje se može zagrliti, obujmiti, dotaknuti, osjetiti, čiji se dašak i kucanje srca može ćutjeti. Ti zvjezdoznanci dolaze s istoka, odakle izlazi i sunce. Promatraju zvijezde, gledaju u noć. Psihološki se to može shvatiti kao gledanje u vlastito srce, intimu, i tu u tome gledanju otkriše zvijezdu koja im najavljuje rođenje božanskog Djeteta. Kreću i slijede Zvijezdu.
Došavši u Jeruzalem, grad pismoznanaca i učenjaka, hladnih racionalista i okrutnog Heroda, susreću se sa sistematičarima koji sve svrstavaju prema razumu. Ondje znaju sve potankosti o Mesiji, gdje se ima roditi, proroci su navijestili i vrijeme, ali razum i znanje nisu isto što i slutnja srca. Herod se straši Djeteta, odbija pomisao da bi se moglo roditi. Potiskuje svoj strah, jer bi u slučaju da se ono pojavi imao nad sobom većega. Bio bi u svojoj svevlasti ugrožen. On mora druge ponižavati da bi vjerovao u vlastitu moć i veličinu. Druge mora uklanjati da bi on bio „velik“. I zanimljivo je, kad su se pojavili zvjezdoznanci u Jeruzalemu, sav se grad uznemirio, pitali su se, što je to? Isto se zbiva i kad ulazi Isus na Cvjetnicu u Jeruzalem. Sav se grad pita, tko je to i što se to zbiva. Odgovor je jasan: Dolazi, došao je Isus iz Nazareta. Tako i ovdje. Na zaslonu je On, Očekivani. Grad za to ne zna, Hram to ne zna, ali će doći u Hram svoj onaj tko treba stanovati u njemu.
Dijete se ne rađa u velegradu gdje se odvija sav javni život i gdje za Boga mjesta nema. Gdje čovjek sve režira, i u javnom i privatnom životu. I gdje se pravi da jest nešto. Ono se rađa u zapuštenom, zaboravljenom predjelu i zemlje, ali i vlastitog srca. A to je tajna. Čovjek ne može bez tajne, i svoj zavičaj čovjek može otkriti samo ondje gdje je on tajna sebi i drugima. A to je Bog u skrovitosti srca. Pred Djetetom padaju mudraci na koljena i daruju mu najdragocjenije što imaju. Zauzvrat im Dijete podaruje sve novo. Ne idu više starim putem u život, već novim putem u novi život, novi smisao. Spoznali su promjenu koju je izveo Bog u cijelom svijetu i njihovu životu.
Pitamo se, koja je naša zadaća u usporedbi s onim zvjezdoznancima s Istoka? Upravo činiti ono što su oni učinili: Zaputiti se Isusu Kristu i pokloniti mu se. Jedno je nedvojbeno zorno: Isus Krist nije mit, nije otkriće religioznih genija. Rodio se u sjecištu triju onodobno najvažnijih kulturnih krugova Europe, Azije i Afrike. Njegovi su suvremenici koje navodi sv. Luka u svome Evanđelju zapisani i u drugim povijesnim spisima. Sve je njih u međuvremenu prekrila povijesna prašina, pali su u zaborav svijeta, osim kod onih koji se njima bave. Malo toga podsjeća na te veličine iz carskoga Rima; koji kameni slavoluk, možda nekoliko stranica u Tacitovim Ljetopisima, poneko poprsje, lice koje odražava karakter pojedinca. Uzmemo li pak lik i osobu rimskoga namjesnika Poncija Pilata koji je ušao u svjetsku povijest kao sudac što je poslao Isusa Krista u smrt, imamo pred sobom povijesnu makulaturu, brljotinu. Zabilježen je u Vjerovanju kao znamen ovozemaljske zablude, krive legislative, kakvu i danas imamo u europskim parlamentima ili pak u Hrvatskome (nekoć ‘državnome’) saboru. Pilat je bio samo izvršitelj, a zapravo ništa drugo i nije bio osim slijepe obrazine bezobzirne moći koja ispred sebe nemilice ruši sve. Bio je uvjeren da mu je predan na život i smrt Onaj koji je za sebe rekao da je Put, Istina i Život, koji u svojoj ruci drži ključeve života, smrti i Podzemlja.
U punini Duha Svetoga ovjerovio se Isus Krist kao Očev poslanik, kao Sin Božji. Živio je nešto više od trideset godina, raspet i nakon tri dana od mrtvih uskrsnuo. Vjera u Božje utjelovljenje u toj jedinstvenoj osobi temelj je na kojemu je izraslo kršćanstvo. Sve druge povijesne likove zamela je prašina vremena, stoljeća i tisućljeća, jedino ovaj lik živi i danas te poziva u svoje zajedništvo i društvo neodoljivom snagom.
Svi pape novijega doba naglašavaju neprestano potrebu inkulturacije Radosne vijesti u suvremeni svijet. Kako inkulturirati Božju objavu u čovječanstvu koje kuša spasiti samo sebe, koje veliča samo sebe i ne dopušta nikakvu višu silu iznad sebe? Jedino da se kao mala djeca, ili kao ovi „mudraci s istoka“ duboko sagnemo i poklonimo Onomu u jaslicama. Ako se Bog do te mjere ponizio da je postao manji od najmanjega, u štalici, na nama je obratiti se, zaputiti se Isusu Kristu, ovih dana Djetetu u jaslicama. I samo se Njemu pokloniti! Trebamo oživjeti istinu svoje vjere da je Emanuel uistinu Bog među nama, da je Marija rodila na Božić Boga i čovjeka, Isusa Krista. Napose je papa Benedikt dobro uoči rastakanje i razvodnjavanje Isusove osobe, Isusova božanstva, zorno je saglèdao opasnosti i prijetnje koje dolaze iz suvremene biblijske i teološke znanosti koje niječu Isusovo božanstvo. Jasna je poruka svima nama: Obratiti se, pokloniti se Djetetu u štalici, slijediti Mariju u svemu.
Gotovo svi veliki glazbenici i pjevači imaju u programu i na božićnim albumima napjev drevne pjesme Venite, adoremus – Dođite, poklonimo se. Možda i nisu uvijek svjesni što izgovaraju, što riječi izvorno znače. Ali barem budimo mi toga svjesni: Dođite, poklonimo se Gospodinu Isusu – zajedno s Marijom i Josipom, te volom i oslom – Isusu položenu u jaslice. Da bi se čovjek poklonio, treba se duboko prignuti, pasti na koljena pred Dijete. I postati dijete. A dijete je u Isusovim kategorijama mjerilo za sve i mjerilo svega.
Ono što je započelo u belethemskoj noći, a nastavilo kroz tihi život u Egiptu, Nazaretu, zatim nekoliko godina javnog djelovanja, i završilo na Golgoti te se slilo u uskrsnuću jest jedan veliki obrat, velika smjena na pozornici svijeta. Smjena moći, vlasti, postojećih kategorija. Isus započinje svoj pohod kroz strukture svijeta iz jaslica, štalice. Donosi oslobođenje od svih jarmova i zarobljenosti, jer njegov je jaram sladak i breme lako. Donosi slobodu od prisila, beskorisnih planiranja, nestvarnih utopija i želja.
Božić i Bogojavljenje nisu blagdani idile, romantike, srceparajućih osjećaja, tople kuće, već su to blagdani koji u sebi zgušnjavaju sve što Bog s čovjekovim životom želi učiniti. Čovjekov život i spas su u pitanju. Bog uzima na sebe čovjekovu sudbinu i provalija koja dijeli Boga i čovjeka zauvijek je premoštena u Betlehemu. Bog dolazi čovjeku i nastanjuje se zauvijek u ovome svijetu. Da više nikada ne bude prognan iz čovjekova srca kao jedina prava misao i zvijezda vodilja na životnom nebu. Sv. Petar Krizolog to lijepo izriče: “Danas s dubokim zaprepaštenjem mudraci spoznaju što vide u jaslama: Nebo na Zemlji, Zemlju na Nebu. Boga u čovjeku, čovjeka u Bogu. U pelenice umotana Onoga koga cijeli svemir ne može obuhvatiti”. Isus sam zna, možda i mi na koljenima, pred Njim, postanemo novi ljudi, živi, poput djece, radosni i sretni što na svoje oči vidimo novorođenog Kralja svoga srca i života. Pokušajmo slijediti te velikane i uma i srca, mudrace s istoka, u njihovu stavu.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje