ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15
Blagdan Pedesetnice slavi se pedeset dana nakon svetkovine Pashe i beskvasnih kruhova. Izvorno je ta svetkovina povezana s prinosom prvina ljetine, ali je kasnije teološki povezana sa spomenom na Sinajski savez. Tako se danas slavi dan kad je u trećem mjesecu nakon izlaska iz Egipta Bog objavio svoj Zakon, izgovorivši najprije Deset zapovijedi tako da ga čitav narod čuje, a potom je sve ostale propise govorio Mojsiju koji ih je onda prenosio narodu. Jedna od važnih značajki ove svetkovine jest da se u starini slavila isključivo u hramu, a ne po obiteljima. Na taj se način zapravo htjelo posvijestiti kako je čitav narod jedna Božja obitelj koja se okuplja u njegovoj kući, i gdje za sve vrijede isti Božji zakon.
To što se u okviru slavlja toga blagdana ispunja obećanje dar Duha Svetoga sugerira kako se radi o događaju ravnom najvećem događaju u Starom zavjetu – sklapanju sinajskog Saveza. Kako je u ono vrijeme sav narod bio Božji partner u sklapanju Sinajskog svaeza tako su Duhom Svetim bili ispunjeni Isusovi učenici dok su bili „svi zajedno na istome mjestu“. Čini se da je cjelovitost zajednice u kojoj svi članovi bivaju ispunjeni Duhom Svetim jedna od temeljnih poruka koju evanđelist Luka želi istaknuti u opisu toga događaja u Djelima apostolskim. Vidljivo i istinsko zajedništvo Isusovih učenika prepoznaje se kao ambijent očitovanja Božjega Duha. Ono što je jasna značajka Božjega Duha jest to da ne može Isusove učenike nadahnuti na razdor i rušenje zajedništva. Koliko su god u povijesti (i sadašnjosti) Crkve važnu ulogu u njezinu rastu imali oni koji su s pravom upozoravali na grijehe njezinih članova, toliko je svaki raskol i razdor koji se pri tome događao plod djela tijela, a ne Duha kako navodi apostol Pavao u poslanici Galaćanima.
I to što se dar Duha očituje u daru jezika uklapa se u tu poruku. Nabrajanje različitih naroda koji su razumjeli Isusove učenike svatko na svom jeziku ukazuje na to da je poslanje Crkve „razglašavati veličanstvena djela Božja“ svim narodima i jezicima, kako stoji u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih. Jedinstvo u različitosti temeljna je oznaka ljudskog zajedništva u Bogu.
Inače, odlomak Dj 2,1-11 jedini je propisani tekst koji se obavezno čita na današnju nedjelju. Za drugo čitanje može se birati između triju odlomaka iz Prve poslanice Korinćanima, Poslanice Galaćanima i Poslanice Rimljanima. Isto tako za evanđeoski navještaj mogu se izabrati tri razlilčita odlomka iz Evanđelja po Ivanu.
U odlomku iz Prve poslanice Korinćanima 12, 3b-7. 12-13 ističe se kako je Duh jedan, a službe i darovi različiti, dok druga dva predložena odlomka (Gal 5,16-25 i Rim 8,8-17) navode dobre plodove života po Duhu i zle plodova života po tijelu, tj. života koji se ne ravna po Božjem zakonu.
U odlomcima iz Evanđelja imamo sličnu situaciju. Prvi odlomak (Iv 20,19-23) govori o prvom daru Duha kojega Isus daruje svojim učenicima na sami dan svoga uskrsnuća kad uvečer dolazi među učenike koji su se u strahu sakrili iza zatvorenih vrata. Dar Duha Svetoga koji im Isus tada daje jest dar praštanja. Učenici su osposobljeni praštati, ali mogu to i ne učiniti. Stoga riječi „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ ne treba shvatiti kao davanje ovlasti u smislu da Isusovi učenici mogu opraštati kako im se svidi te da oni kojima ne oproste ostaju u svojim grijesima koje im onda ni Bog neće oprostiti. Radi se prije o pozivu učenicima da iskoriste moć opraštanja u smislu da opraštajući jedni drugima žive u punini svoju sličnost Bogu. Naime, jedino Bog može otpuštati grijehe, što znači da je čovjek najsličniji Bogu onda kada prašta. Ukoliko učenici „zadržavaju grijehe“, ostaju oni sami pod vlašću grijeha i ne žive u slobodi koju im Isus nudi u daru Duha praštanja.
U druga dva predložena odlomka (Iv 15,26-27; 16,12-15, i Iv 14,15-16. 23b-26) provlači se jedna misao kojom se izražava kako ni Isus ni Duh ne govore svoje. Duh Branitelj koji izlazi iz Oca dozivat će Isusovim učenicima u pamet sve riječi koje im je govorio njihov učitelj, a sam Isus ne govori svoju riječ nego riječ Oca koji ga je poslao. Na prvi pogled, takav opis odnosa između Oca i Sina i Duha može izgledati kao da je Sin subordiniran Ocu, a Duh Sinu. Međutim, radi se o tome da se na taj način želi izraziti upravo njihova jednakost i jedinstvo. To možemo lakše shvatiti, ako poznajemo kakav su odnos prema Zakonu, odnosno Božjoj riječi imali židovski učitelji (rabini) u Isusovo vrijeme. Kako nam svjedoči izvanbiblijska literatura iz toga vremena, mnogi učeni i cijenjeni židovski učitelji nastojali su Božji zakon protumačiti i primijeniti na konkretni život ljudi svoga vremena. To je doista potreban i koristan duhovni posao. No, predstavnici različitih rabinskih škola ne kriju da su oni pri tome govorili svoje, to jest nudili vlastito tumačenje i prijedloge primjene propisa Zakona. Stoga, kada Isus kaže da njegova riječ nije njegova, i da Duh koji će doći također neće govoriti sam od sebe, zapravo želi reći da on ne nudi jedno od mnogih tumačenja Božje riječi, nego samu Božju riječ u njezinoj istini. Tako su Otac i Sin i Duh Sveti u potpunom suglasju, jer riječ koju govori Isus, Sin Božji, a Duh je doziva u pamet, jedna je te ista riječ vječnoga Oca. To savršeno jedinstvo Oca i Sina i Duha Svetoga izvor je i temelj svakog zajedništva.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: http://www.mir.hr/