„Ti si Pomazanik – Krist“

ČITANJA: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

U čitavom Svetom pismu nema nijednog lika o kojem bi se toliko snažno postavljalo pitanje „Tko je on“, kao što je to u slučaju Isusa Krista. Zapravo to je središnje pitanje Svetoga pisma, a evanđelja na poseban način. Tako više puta čujemo kako se Isusovi učenici međusobno pitaju tko je zapravo njihov učitelj, a poznata je i zgoda kada Ivan Krstitelj šalje svoje učenika da pitaju Isusa je li on „taj“ ili da čekaju drugoga.

U današnjem evanđelju pitanje o vlastitom identiteu postavlja sam Isus. I to na dva načina. U oba slučaja pitanje je upućeno njegovim učenicima. Prvo ih pita što drugi ljudi govore o njemu, a onda „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. Na svoja dva pitanja Isus dobiva i dva odgovora.

Iz prvog odgovora doznajemo da ljudi o Isusu imaju dobro mišljenje. Jedni  kažu da je on Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a ostali da je neki od proroka. U svakom slučaju ljudi u Isusu prepoznaju Božjeg čovjeka.  Međutim, koliko god mišljenje ljudi o Isusu bilo dobro, ono je ipak sam mišljenje o njemu, a ne poznavanje njegova identiteta.

Na drugo Isusovo pitanje upućeno učenicima u ime svih odgovara Petar: „Ti si Pomazanik – Krist“. Taj odgovor je točan i dolazi iz kruga onih koji su s njime i slijede ga. Tako se uočava bitna razlika između mišljenja i poznavanja. Mišljenje o Isusu može imati svatko. Čak i onaj tko ga nikad nije vidio, nego je samo o njemu nešto čuo ili pročitao. Ali poznavati Isusa može samo onaj tko živi u zajedništvu s njime. Samo u tom zajedništvu može se dogoditi korak od mišljenja do poznavanja, kao što to uostalom vrijedi i inače u životu. Nikoga ne možemo dobro upoznati, ako s njime ne živimo. Pa čak ni tada poznavanje nije nešto što bi se uhvatilo i držalo u ruci, nego se radi o dinamičnom procesu koji traje čitav život.

Isus ozdravlja potpunog čovjeka

ČITANJA: Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Glas o Isusovoj ozdraviteljskoj moći brzo se proširio od početka njegova djelovanja. Kuda god je prolazio dolazili su mu bolesnici ili su mu ih donosili njihovi bližnji. Tako u današnjem evanđelju Isusu dovode jednoga gluhoga mucavca da stavi na nj ruke. To je bila uobičajena gesta kojom je Isus ozdravljao. Staviti na nekoga ruku znači pokazati mu svoju blagonaklonost. U Psalmu 139,5 nalazimo prekrasne stihove kojima psalmist opisuje svoje iskustva Boga: „S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.“ Taj psalam inače zadivljeno govori o ljepoti čovjeka kojega je Bog čudesno stvorio i satkao ga u majčinu krilu. Stvaranje je i skrovita tema našega  današnjeg odlomka.

Naime, geste kojima Isus ozdravlja gluhoga mucavca zapravo su geste stvaranja. Isus utiskuje prsti u u uši gluhoga što podsjeća na oblikovanje čovjeka od praha zemaljskog. A kad uz to Isus pljune i pljuvačkom se dotakne njegova jezika, slika koja podsjeća na stvaranje čovjeka u Knjizi Postanka je potpuna. Premda je ta gesta današnjim čitateljima strana, pa čak i neumjesna, doticanje jezika pljuvačkom ima snažnu simboliku. U semitskom poimanju Isusova vremena pljuvačka se smatrala materijaliziranim dahom. To drugim riječima znači, da je doticanje pljuvačkom nečijega jezika jednako udahnjivanju daha u nosnice, kako je opisano postajanje čovjeka živom dušom u Knjizi Postanka. Kao što nosnicama struji dah, tako je jezik  natopljen pljuvačkom. U slučaju gluhoga mucavca njegov jezik je bio mrtav i trebalo ga je oživjeti.

No, ozdravljenje se ipak ne događa po samoj Isusovoj gesti.  Uši su se otvorile i jezik razriješio tek pošto je Isus pogledavši u nebo uzdahnuo i rekao „Effata!“ što znači: „Otvori se!“.

Čišćenje vlastitog srca Božjim Zakonom

ČITANJA: Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Više puta u Evanđelju po Marku nalazimo zgode u kojima ljudi predbacuju Isusu ponašanje njegovih učenika. Tako neki pitaju: „Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji ne poste? (Mk 2,18). Kada učenici subotom trgaju klasje farizeji kažu Isusu: „Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?“ (Mk 2,24), a u današnjem evanđelju primijetivši kako učenici jedu neopranih ruku farizeji i pismoznanci pitaju Isusa: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“. (Mk 7,5). Uz to, na jednom mjestu farizeji i pismoznanci predbacuju učenicima ponašanje njihova učitelja i pitaju ih: „Zašto jede s carinicima i grešnicima?“ (Mk 2,16).

Sama činjenica da ljudi postavljaju Isusu pitanja o njegovim učenicima i obratno govori o tome kolika je bliskost vladala među njima. Isusa i njegove učenike ljudi su doživljavali kao zajednicu u koji su svi jedni za druge odgovorni.  A svaku prigodu u kojoj se postavljaju navedena i druga pitanja Isus koristi za poučavanje. Tako i pitanje blagovanja nečistih ruku Isus koristi da bi iznio pouku o tome što je to prava čistoća. Naravno da se ovdje ne radi o čistoći kao potrebnoj tjelesnoj higijeni, pa niti samo o obrednoj čistoći, nego se radi o čistoći opsluživanja Božjega zakona.

Isus se brine za cjelovitog čovjeka

ČITANJA: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15

Mjesto na kojem je Isus nahranio pet tisuća muškaraca, kako stoji u današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu, upadljivo je slično mjestu na kojem Isus drži svoj veliki govor na gori u Evanđelju po Mateju (5,1 – 7,29). Čak su slične i njegove geste. On sjedi, a oko njega su njegovi učenici. Sjedenje je stav koji zauzima učitelj kada poučava svoje učenike. Tako je čudesno umnoženje kruhova zapravo sastavni dio Isusova poučavanja. On nije samo čudesno nahranio pet tisuća ljudi s pet ječmenih kruhova i dvije ribe nego ih je i poučio kako se s malo hrane može nahraniti mnoštvo ljudi.

Kao i uvijek ključ za razumijevanje teksta daju nam Isusove riječi i djela.

Bog podiže dobre pastire

ČITANJA: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Nakon što je ispripovijedio kako je Isus poslao dvanaestoricu propovijedati i izgoniti zloduhe, evanđelist Marko donosi izvještaj o umorstvu Ivana Krstitelja (6,14-29) da bi potom opisao kako su se učenici vratili i izvijestili Isusa o svome djelovanju. O tome čitamo u odlomku današnjeg evanđelja u kojem se u malo riječi odvija nekoliko ključnih scena.

Učenici koji su se vratili s izvršenim poslanjem nazvani su apostolima, tj. poslanicima. To je jedini slučaj da evanđelist Marko tako naziva Isusove učenike. To znači da je to riječ koja se ne upotrebljava samo kao uobičajena titula, nego je u potpunosti ispunjena sadržajem. Apostoli, kao Isusovi poslanici mogu izvijestiti svoga učitelja o onom što su propovijedali i činili u njegovo ime. Čitateljima je to poznato već iz 6,12-13 te Marko ovdje stavlja naglasak na Isusovu skrb za umorne učenike, čime otvara novu temu koju će razviti u nastavku teksta u kojem Isus ima ulogu pastira koji se brine za potrebe svoga stada.

Vlast propovijedanja i istjerivanja zloduha

ČITANJA: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13 

Nakon što je doživio neuspjeh u nazaretskoj sinagogi, Isus nije prestao poučavati. Naprotiv, evanđelist izvještava da je obilazio okolo selima i poučavao, a u odlomku koji čitamo u današnjem evanđelju Isus šalje propovijedati čak i svoje učenike te im daje upute koje se tiču načina i mjesta propovijedanja.

Prvi podatak govori nam kako Isus dvanaestoricu šalje dva po dva. To nije samo iz sigurnosnih razloga, nego zato jer tako nastupaju kao svjedoci koji ne nastupaju u svoje ime, nego u ime onoga tko ih je poslao. Učenici ljudima ne propovijedaju ništa svoje, nego ono što su čuli od Isusa.

Isus im daje i vlast nad nečistim dusima. Tu vlast Isus je više puta pokazao i istjerivanje zloduha od početka je bitni dio njegova djelovanja, a u trenutku ustanovljenja dvanaestorice to im je već naviješteno kao budući zadatak. Oslobađanje ljudi od vlasti Zloga sastavni je dio propovijedanja Božjega kraljevstva ili Božje vladavine.  Uz neupitnu moć oslobođanja ljudi od demonskih opsjednuća, ne smije se zaboraviti da se ovdje radi i o pozivu ljudima da ne služe zlu nego dobru.