Životna snaga Svetoga pisma

ČITANJA: Neh 8,2-4a.5-6.8-10; Ps 19,8-10.15; 1Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21

Evanđelje po Luki koje čitamo ove litrugijske godine započinje proslovom koji je adresiran na čovjeka imenom Teofil. Njemu evanđelist Luka želi sve po redu napisati o događajima vezanim u Isusa Krista kako bi se Teofil osvjedočio o pouzdanosti svega u čemu je poučen.

Tko je Teofil? Je li to stvarna osoba ili samo literarni lik koju stvara sam evanđelist Luka da bi svoj spis učinio bliskijm svakom čitatelju koji se može poistovjetiti s Teofilom? Postoje razlozi da se prihvati i jedna i druga opcija. Ime Teofil znači Onaj koji ljubi Boga (Bogoljub) pa to može biti simbolično ime kao znak kakvomu je čitatelju upućeno evanđelje to jest kakav duhovni stav treba zauzeti da bi razumio i prihvatio evanđeoski izvještaj. Ako je pak Teofil povijesna osoba, možda se radi o čovjeku koji je sponzorirao Lukin mukotrpan posao istraživanja vjerodostojnosti svih njemu poznatih izvješća o Isusu Kristu da bi na kraju sastavio vlastito izvješće.

U svakom slučaju Teofil je osoba s kojom se može identificirati onaj čitatelj koji je već dosta čuo o Isusu Kristu. Poučen je u stvarima vjere, ali je upao u krizu. Naime, Teofil se počeo pitati što je od svega istina. Toliki govore i pišu o Isusu Kristu na različite, pa čak i oprečne načine, te nije lako razlučiti pravu istinu. Tko je Isus Krist? Što je o njemu istinito? Kako danas bit njegov sljedbenik u svijetu u kojem su oni koji se nazivaju Kristovim vjernicima razjedinjeni, a ponekad su i u otvorenom sukobu?

Sve je to mučilo Teofila, a uz to još nešto. Teofil je, doznajemo bio poučen. Ne radi se, dakle, o čovjeku koji prvi put čuje za Isusa Krista. Možemo pretpostaviti da je bio poučen od rane mladosti. Možda već od djetinjstva, rođen i odrastao u kršćanskoj obitelji. I onda u uzburkanom svijetu različitih duhovnih ponuda, Teofil se pita: bih li ja uopće bio kršćanin da nisam rođen u toj i takvoj obitelji? Što bi me privuklo Isusu Kristu kad bih za nj prvi put čuo tek u odrasloj dobi? Gdje i kako zapravo mogu upoznati Isusa Krista?

Često se događa da novoobraćenici pokazuju velik žar vjere i potrebu vanjskog svjedočenja za Krista, dok oni koji su od rođenja odgajani u vjeri u određenoj dobi napuste prakticiranje ne samo nedjeljne mise nego i temeljnih kršćanskih moralnih vrednota u svakodnevnom životu. Zašto se ovo posljednje događa? Sigurno bismo mogli tražiti i naći niz razloga. Ali jedan od njih zasigurno je taj što kod mnogih tradicionalnih vjernika tjelesno, intelektualno i emocionalno odrastanje nije popraćeno s odrastanjem u vjeri. Normalno je da se u određenoj dobi odbaci dječja odjeća i hrana da bi se hranili tvrđim jelom i oblačili u odjeću koja pristaje odrasloj osobi. Tako je to i u odrastanju vjere. Potrebno je da se u određenom trenutku, kako kaže apostol Pavao, odbaci ono djetinje i prihvati činjenica potrebe neprestanog rasta u vjeri. Nažalost, događa se da se stara djetinja odjeća odbaci, ali se ne odjene nova.

Čini se da je Teofil bio u takvom razdoblju svoga života. Stajao je na prekretnici na kojoj mu je trebala pomoć starijeg svjedoka vjere koji će ga uputiti pravim putem. I tu se našao evanđelist Luka. On ne žali vremena ni truda da bi sve što je o Isus već napisano pomno istražio i na kraju predao Teofilu pouzdano svjedočanstvo o onomu što je Teofi već čuo, ali je u to počeo sumnjati.

Pouzdanost koju je Luka našao i koju želi predati Teofilu naziva se na grčkom jeziku evanđelja rječju koja je u jednoj varijanti postala dijelom i današnjeg hrvatskog jezika. Na grčkom ta riječ kaže se asfaleia, a lako ćemo je prepoznati u riječi asfalt, to jest u materijalu koji se koristi za izgradnju dobrih i sigurnih cesta.

U tom smislu Lukino evanđelje možemo shvatiti kao dobru asfaltiranu cestu koja Teofila i svakog drugog čitatelja evanđelja vodi do upoznavanja Isusa Krista i odgovara na sva ona dosad postavljena pitanja. Do toga cilja može se naravno doći i na drugi način. Može se ići i pokraj puta ili drugim puteljcima i stazama. No svatko će radije odabrati sigurniji put jer će lakše, brže i ugodnije doći do cilja.

No to što smo rekli ne vrijedi samo za Evanđelje po Luki, nego za cijelo Sveto pismo. O tome svjedoči drugi dio današnjeg evanđeoskog navještaja. Na proslov upućen Teofilu nadovezuje se odlomak iz četvrtoga poglavlja u kojem se opisuje kako Isus ulazi u nazaretsku sinagogu, ondje uzima Knjigu proroka Izaije i čita odlomak u kojem prepoznaje samoga sebe „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima…“

Pročitavši to Isus zaključuje „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“

Poruka je više nego jasna. Onaj tko čita Pisma u njima će prepoznati i upoznati Isusa Krista. I ne samo to, prepoznat će i svoju ulogu u ovome svijetu, i to ne samo kao pojedinac nego kao član Božjega naroda. O tome više govori današnje prvo čitanje iz Nehemijene knjige.

Tu se opisuje zbor naroda koji se nakon povratka iz babilonskog sužanjstva okupio na ruševinama Jeruzalema da bi se slušajući knjigu Zakona ponovno rodio na život pun radosti i ispunjenosti Božjom snagom. Takav događaj novog rođenja bio je potreban i Teofilu, a evanđelist Luka pomogao mu je da njegove porođajne boli ne budu uzaludne. Na Teofila spada samo to da se čitajući Sveto pismo osvjedoči o pouzdanosti svega u čemu je poučen.

Životna snaga Svetoga pisma sastavni je sadržaj naše kršćanske vjere. Ali to se ne može doživjeti gledajući u njegove korice, kao što se ne može naučiti plivati stojeći na obali mora. Potrebno se baciti u vodu.

Fra Domagoj Runje