ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Blagdan Pedesetnice slavi se pedeset dana nakon svetkovine Pashe i beskvasnih kruhova. Izvorno je ta svetkovina povezana s prinosom prvina ljetine, ali je kasnije teološki povezana sa spomenom na Sinajski savez.  Tako se danas slavi dan kad je u trećem mjesecu nakon izlaska iz Egipta Bog objavio svoj Zakon, izgovorivši najprije Deset zapovijedi tako da ga čitav narod čuje, a potom je sve ostale propise govorio Mojsiju koji ih je onda prenosio narodu. Jedna od važnih značajki ove svetkovine jest da se u starini slavila isključivo u hramu, a ne po obiteljima. Na taj se način zapravo htjelo posvijestiti kako je čitav narod jedna Božja obitelj koja se okuplja u njegovoj kući, i gdje za sve vrijede isti Božji zakon.

Čitanja:
Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Učenici u neprijateljskom svijetu

Ivanovo evanđelje ima poseban i neobičan, najčešće negativno obojen pojam svijeta. To je svijet koji je stvoren po utjelovljenoj Riječi (Iv 1,3), ali je nije upoznao (1,10) i zato ne prima ni Isusa nego ga mrzi (7,7). Svijet jednako mrzi i Isusove učenike kao što je njega mrzio (15,18). A mrzi ih samo zato što nisu od ovoga svijeta (17,14). Unatoč tome Isus ostaje uporan u svojoj namjeri da taj svijet spasi, da mu donese svoje svjetlo (3,16-19) pa zato i učenike ostavlja u tom svijetu da nastave njegovo djelo. Svjestan opasnosti kojoj će učenici biti izloženi, on moli za njih. «Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga» (17,15). Continue reading →

Boga se spoznaje u ljubavi

ČITANJA: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

U prvom čitanju iz Djela apostolskih evanđelist Luka navodi jedan zanimljiv detalj: vjernici koji  su zajedno s Petrom došli u kuću rimskog satnika Kornelija začudili su se kad su vidjeli da se i na pogane izlio dar Duha Svetoga, a taj dar su prepoznali jer su Kornelije i njegovi ukućani govorili drugim jezicima i veličali Boga. Sam apostol Petar iznenađeno i oduševljeno otkriva: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ Tom rečenicom Petar otkriva kako su mu se u susretu s Kornelijom razbile predrasude o poganima kao o ljudima koji kao da se Boga ne tiču, i kako su se rastvorila vrata njegove religiozne zatvorenosti te je spoznao kako Bog svim ljudima otvara vrata vjere (usp. Dj 14,27).

PLODOTVORNOST KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

Čitanja: Dj 9,26-31; 1 Iv 3,18-24; Iv 15,1-8

Sva tri čitanja pružaju nam različite sadržaje kršćanskog života, ali nam svako na svoj način oslikava životne prilike u ranoj Crkvi, vjeru, nadanja i svakodnevni život. U prvom se čitanju izvješćuje o Pavlovu pohodu jeruzalemskoj zajednici koja je u nedoumici i nevjerici glede tako nagla zaokreta u životu doskorašnjeg zatornika Isusova djela. Nije im posve jasno, je li Pavao istinski obraćenik ili uhodi zajednicu. Kako vjerovati onomu tko je do jučer progonio vjernike, vodio u tamnice, osobno mučio, ponižavao? Je li moguće da dojučerašnji revnosni policajac postane preko noći zagovornik i propovjednik Isusa Krista?  Trebalo je vremena da se taj dojučerašnji opasni protivnik dokaže kao vjernik, najsposobniji i najrevniji propovjednik Isusa Krista u povijesti Kristova djela. Isus mu je povjerio veliku zadaću, a pročitat to možemo u trima izvješćima o susretu s Gospodinom Isusom na putu u Damask koja nam prenosi sv. Luka u Djelima apostolskim (Dj 9; 22; 26) . Pavao je trebao preporuku, a imao je najbolju u iskusnome Barnabi koji se nagledao i naslušao onoga što je Gospodin preko Pavla činio. Continue reading →

ČIJI GLAS U ŽIVOTU SLIJEDIM?

Čitanja: Dj 4,8-12; 1 Iv 3,1-2; Iv 10, 11-18

Ova se nedjelja naziva “nedjelja Dobrog Pastira” zbog toga što se čita Isusov govor o “dobrom pastiru” i što se u cijeloj Crkvi moli za duhovna zvanja, za dobre i svete pastire u Crkvi. Čitanje iz Djela apostolskih navodi odlomak obrane Petra i Ivana poslije ozdravljenja hromoga na hramskim vratima. Židovsko “vrhovništvo” kuša ponovno izreći osudu nad Isusom u liku apostola, a uloge se zapravo okreću. Tko kome sudi nakon uskrsnuća? Isus je postavljen za suca i presuditelja svemiru. On je posvemašnja kriza svjetskog ustrojstva u svakom obliku. I on je mjerodavna “instanca” za pravorijek i pravosud nad cijelim svijetom. Drugo je čitanje iz Prve Ivanove poslanice – iz koje se uzimaju čitanja kroz cijelo uskresno vrijeme. Blizina vjernika Bogu u Isusu Kristu. Božje sinovstvo daje biljeg cjelokupnom životu u sadašnjosti, kako bismo bili sposobni gledati ga licem u lice, onakvim kakav jest. Continue reading →

NA ZGARIŠTIMA IZNEVJERENIH NADA I OČEKIVANJA

Čitanja: Dj 3,13-15-17-19; 1 Iv 2,1-51; Lk 24,35-48

S čime su se ova dvojica učenika, napuštajući Jeruzalem te zaputivši se prema zapadu, u noć, morala rastati, morala pozdraviti i što su morali pokopati u svetome gradu kad su pošli u   Emaus?   Rekli   bismo   jednostavnim   rječnikom:   Iza   sebe   su   ostavili   zgarište   vlastitih očekivanja, pokopali su sve svoje nade. U zidinama svetoga grada razoreno je i uništeno sve u što  su  polagali  svoja  životna  očekivanja,  svoje  nade.  S  Isusovom  osobom  povezivaše  ih  sve čemu  se  cijeli  narod  nadao,  što je  očekivao u  svim  vremenima  od  svoga  izlaska  iz Egipta, od Jakovljeva   obećanja   o   ‘zvijezdi   iz   Judina   plemena’,   spasenje   Izraelovo,   ispunjenje   svih očekivanja.  Vjerovali  su da  je  taj  konačni  spas  pod  Isusovim  rukama  opipljiv. Toliko  je  dobra učinio,  to  sami  priznaju  nepoznatom  pridošlici  koji  nema  pojma  što  se  ondje  zbivali,  a  i  on dolazi  iz  toga  mjesta.  Doživjeli  su  Isusa  kao  osobu  silnu  na  riječi  i  djelu,  i  sad  su  bili  očevici kako  taj  očekivani  Mesija  i  Prorok  zaglavi.  Osudiše  ga  po  pravu  i  zakonu,  osudu  potvrdiše  i rimske  vlasti,  i  na  kraju  grob  osta  vječni  usud  tomu  Isusu  iz  Nazareta.  To  im  je  toliko neshvatljivo da su tužni i žalosni, utučeni, i što se više udaljuju od Jeruzalema prema Emausu, mjestu  vlastitog  Nedohoda,  sve  se  više  udaljuju  od  svoje  budućnosti,  idu  prema  ništavilu  i beznađu. Jeruzalem i Emaus: dva pola, kontrapunktirana, razapeta između života i smrti. Continue reading →

Druga vazmena nedjelja – ČITANJA: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Opis prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim ističe temeljne vrijednosti kršćanskog društva koje se očituju u zajedništvu materijalnih i duhovnih dobara. Iz konteksta je očito da autor teksta ne govori o nekoj konkretnoj kršćanskoj zajednici nego o tome kakva bi trebala biti svaka kršćanska zajednica. Predmetom je stalnih rasprava koliko se treba doslovno shvatiti to da „bi svi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako je tko trebao“, ali je taj tekst u Crkvi bez sumnje nadahnjivao i još nadahnjuje mnoge oblike života u bratskoj zajednici. Continue reading →

Danas na svetkovinu Uskrsa u evanđelju slušamo o Mariji kao prvoj svjedokinji Isusova praznoga groba koja je nakon strašnog iskustva i traume o nasilnom prekidu Isusova života došla je na njegov grob. Susreće odvaljen kamen. I odlazi javiti dvojici učenika da je kamen s groba odvaljen i da je grob prazna. Praznina groba budi sumnje i pitanja. Strah i nepovjerenje. Susreću se s granicom ljudskih mogućnosti i očekivanja.

Što se dogodilo s Isusom iz Nazareta? Ivan nam na kraju izvještaja o ovom događaju kaže da nisu upoznali Pisma da Krist treba uskrsnuti od mrtvih. Riječ je dakle o putu vjere, o njezinom shvaćanju koja je jedan proces i u koji je čovjek pozvan s otvorenošću srca da upozna Božji način djelovanja i ostvarenja Božjeg kraljevstva.

Što zapravo govori Isusovo uskrsnuće pa da ga ne shvatimo i ne razumijevao kao nešto samorazumljivo. Potresaju li i dotiču li naše srce, naš život, naše odnose Isusovo uskrsnuće o kojem danas slušamo, kojeg danas slavimo?

Primijetit ćemo da danas živimo u krizi. Ne u krizi pred svijetom kao da bi svijet posjedovao stvarnost, nego živimo u krizi vlastitog srca odgovora na pitanje što je zapravo Isusovo uskrsnuće za nas osobno. U ovom trenutku dok slušamo ovo pitanje, i ta kriza u kojoj se nalazimo je zapravo prijelazni moment, označen onim presudnim trenutkom u kojem je postavljeno pitanje, pitanje u kojem se očituje naša dezorijentacija a koju prati i trpljenje u kojem se rađaju neočekivana pitanja i kada moramo odabrati, odgovoriti na to pitanje iz čega bi naposljetku trebao proizići novi identitet. Stoga je ovo pitanje o vjeri u uskrsnuće vrijeme našeg osobnog odgovora, rasta i novosti. Ovo pitanje zahtijeva stajanje pred radikalnošću vjere, tišinu kako bismo slušali odgovor koji nastaje iz nutarnje slobode i susreta s Isusom iz
Nazareta koji je uskrsnuo. Otuda pitanje da li imamo hrabrosti i odvažnosti da to i učinimo da
se vratimo onom bitnom u iskustvu vjere i naše duhovnosti kako bismo oslobođeni Isusovom
uskrsnom slobodom hodali novim i svježim prostorima života.

Nakon obavljena spomena na slavni Gospodinova ulazak u Jeruzalem i nakon pročitane Muke Gospodinove, uistinu nema se što dodati niti reći, no ipak kako bismo mogli ovaj događaj i ovu liturgiju primijeniti na sebe, prisjetimo se Isusovog slavnog ulaska u naš život. Najprije bilo je to na svetom krštenju. Tim činom smo preporođeni i pritjelovljeni Isus Kristu i njegovoj Crkvi. Zatim i ostali sakramenti su ponovni Isusov svečani ulazak u naš život. I svako slavljenje sv. liturgije i sv. ispovijedi i sv. pričesti, ulazi Isus u naš život u naša srca. Mi redovnici na poseban način Isusu otvaramo svoje srce polaganjem naših redovničkih zavjete. Time se mi predajemo Bogu i Isusa želimo slijediti, mi franjevci po primjeru sv. Franje Asiškoga. Obilježavajući ove godine jubilej 800 godina od Franjinog primanja stigmi na brdu Laverna, moramo se zapitati, koliko smo ozbiljno prihvatili Isusa u svoj život i koliko je on vidljiv po nama u ovom današnjem svijetu.

Poznato nam je svima kako sv. Franje govori u svo­joj Oporuci: “Nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko me nije upućivao što moram činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da živim po svetom Evanđelju”. A za Franju život po Evanđelju je život bezuvjetnog nasljedovanja Krista. O tome govori šesta Opo­mena: „Svi, braćo, gledajmo dobroga pastira koji je, da spa­si svoje ovce, podnio muku križa. Gospodina su njego­ve ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gla­di, u bolesti i kušnji i u svemu ostalome; zato su od Go­spodina primile život vječni. Stoga je nama, slugama Bo­žjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoće­mo da primimo hvalu i čast govoreći o njima.“