Isuse, daj da progledam
ČITANJA: Jr 31,7-9; Ps 126,1-6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52
Ozdravljenje slijepoga prosjaka Bartimeja posljednji je događaj na Isusovu putu prema Jeruzalemu, gdje će započeti tjedan njegove muke, smrti i uskrsnuća. Taj podatak važan je za razumijevanje ovoga susreta, pogotovo zato što ozdravljeni Bartimej ne ostaje pokraj puta, niti se vraća kući (ako ju je uopće imao) nego, nakon što je progledao ide za Isusom.
U ostatku Evanđelja po Marku on se više ne spominje, ali rečenica „I on odmah progleda i uputi se za njim.“ ostavlja dojam da ga je slijedio do kraja vjernije negoli Dvanaestorica. Štoviše, znakovito je da Isus više puta prekorava Dvanaestoricu zbog manjka njihove vjere, dok Bartimej pripada onoj skupini ljudi kojima je Isus rekao „Idi, vjera te tvoja spasila.“
U tom smislu znakovit je u ovom susretu još jedan detalj. Čak zvuči i pomalo čudno da Isus jednoga slijepca pita: „Što hoćeš da ti učinim?“. Zar svaki slijepac ne bi htio progledati? Ali u tome i jest stvar. Svaki bi slijepac htio vidjeti, ali ne može mu svatko tko prolazi putem dati vid. Zato je Bartimej i prosjak. Od prolaznika on očekuje novac ili kakvu drugu materijalnu pomoć. Međutim, kada putem prolazi Isus, Bartimej vjeruje da je to onaj koji mu može dati da progleda. Svatko može dati samo ono što ima. A Isus ima moć da otvori sljepačke oči. Tako se i dogodilo. Premda ušutkivan od mnoštva, Bartimej se ne da smesti i jakim glasom doziva Isusa da mu se smiluje nazivajući ga Davidovim sinom. Isus prihvaća takav način obraćanja i kao kralj naređuje da ga se pozove te mnoštvo (kojim se inače tako lako može manipulirati) odmah mijenja svoj stav. Oni koji su ga ušutkavali sada Bartimeja ohrabruju da pristupi Isusu.
I tad se događa ozdravljenje u kojem se ostvaruje puno više od dobivanja tjelesnog vida. Premda se to možda ne čini na prvi pogled, ovaj događaj zapravo je povezan s opisom prvog čovjekova grijeha u Post 3, i to tako kao da se radi o čovjekovu povratku u ono stanje u kojem je bio na početku stvaranja kad je Bog stvorivši čovjeka na svoju sliku vidio kako je sve što je stvorio veoma dobro. Poveznicu između ozdravljenja slijepca Bartimeja i spomenutog događaja iz Biblijske prapovijesti, možemo na poseban način prepoznati u dva važna detalja: 1) Bartimej je – kad ga je Isus zovnuo – sa sebe bacio ogrtač; i 2) Bartimej je na Isusovu riječ progledao.
Kad su prvi čovjek i žena prekršili Božju zapovijed i jeli sa zabranjenog stabla „otvorile su im se oči“, vidjeli su da su goli, spleli su pregače od smokova lišća, pred Bogom su se skrili među stabla, a na kraju im je sam Bog dao ogrtač od krzna koji ih je još više pokrio. Kod slijepca Bartimeja događa se obratni proces. On je čuvši da ga Isus, odgovarajući na njegovu molitvu zove, sa sebe odbacio ogrtač i tako se simbolički ogolio. Potom je otkriven pristupio Isusu i u susretu s njime progledao. Adam i Eva, kako svjedoči činjenica da im je plod sa stabla spoznaje dobra i zla bio oku ugodan, nisu prije nego što su sagriješili bili slijepi u doslovnom smislu. Njihovo otvaranje očiju i upoznavanje da su goli zapravo je bilo unošenje poremećaja u njihov međusobni odnos i u njihov odnos s Bogom. Prekršivši Božju zapovijed oni više nisu mogli bez stida biti potpuno otvoreni jedno pred drugim i nastupilo je stanje u kojem čovjek krije svoju golotinju. Ali od toga trenutka počinje žudjeti za susretom s osobom pred kojom se može pojaviti potpuno gol. Bartimej koji je živio u tami tjelesnog sljepila čuvši Isusa, Davidova sina, prepoznao je u njemu onoga koji ga može prihvatiti u potpunoj otvorenosti. Mnoštvo koje ga je okruživalo u početku mu je postavljalo zapreku, ali je njegova ustrajnost pobijedila. Premda slijep on je u Isusu vidio onoga koji ga iz tame može odvesti na svjetlo. Odbacujući ogrtač htio je otkloniti svaku zapreku tomu svjetlu. Neki tumači kažu da se tu radi i o gesti ostavljanja svega (ogrtač je jedino što je slijepac imao) da bi išao za Isusom. Završna rečenica „I on odmah progleda i uputi se za njim.“ to i potvrđuje. No, odbacivanje ogrtača možemo shvatiti i kao odbacivanje straha koji čovjeka priječi da se pojavi gol pred svojim Spasiteljem. Taj strah u ljudski je rod unio grijeh, ali ga je otklonilo lice milosrđa nebeskoga Oca. To lice je Isus Krist. Tako stoji u prvoj rečenici Bule najave izvanrednoga jubileja milosrđa „Vultus misericordieae“ koja nastavlja: „Otajstvo kršćanske vjere kao da je sažeto u tim riječim“ (VM 1). U to otajstvo spada i Isusov susret s prosjakom Bartimejem, kao i sa svakim drugim slijepim prosjakom koji sjedi pokraj puta žudeći da progleda.
Fra Domagoj Runje