Posvetili su živote Onomu koji je jedini svet – svetkovina Svih svetih
ČITANJA: VL. SVETKOVINE: OTK 7,2-4.9-14; PS 24,1-6; 1IV 3,1-3; MT 5,1-12A
Na svetkovinu Svih svetih čita se početak Isusova govora na gori tj. blaženstva koja, školski rečeno, spadaju u književnu vrstu koja se po grčkoj riječi makarios (blažen) naziva makarizam. To je mudrosni oblik poučavanja i uvjeravanja pozitivnim načinom govora, koji u tamnim i lošim stranama životnih stvarnosti vidi usmjerenost prema svjetlu i dobru. U slučaju Isusova govora u blaženstvima radi se o vječnom svjetlu i vječnom dobru koje se u potpunosti ostvaruje tek u Kraljevstvu nebeskom.
No blaženstva se počinju živjeti već sada i ovdje, usred zemaljskog života sa svim njegovim ograničenjima. Za doživljaj životne ljepote blaženstava vrijedi ona rečenica iz Poslanice Hebrejima 11,1: „vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo“. Isus, naime, ne kaže da će siromašni, žalosni, gladni itd. tek u budućnosti postati blaženima. Oni to već jesu, ako žive u vjeri koja se nada. Promotrimo stoga što već „imamo“ u svakom od Isusovih blaženstava.
Prvo blaženstvo „Blago siromasima duhom“ redovito izaziva najviše pozornosti i mnogo se raspravlja što zapravo znači biti siromašan duhom. Ono što svakako valja imati na umu jest da riječ „u duhu“ daje ovom siromaštvu vjersko značenje, a u kontekstu Isusova govora o gori svakako se odnosi i na raspoloživost srca slušanju njegove riječi po kojoj se dolazi u kraljevstvo nebesko. Činjenica da je ovo blaženstvo na prvome mjestu puno govori. Isus želi jasno reći svojim slušateljima da njegovu riječ trebaju prihvatiti kao ponizni i plemeniti siromasi koji su otvoreni milosnom daru koji im on daje.
Blaženstvo utjehe ožalošćenima podsjeća na riječi proroka Izaije: “Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!“ (66,10 ).U tom smislu žalost u ovom slučaju nije bilo kakva žalost. Radi se o žalosti kojom je pogođen onaj tko na sebi nosi teret grešnosti Božjega naroda, ali ga zbog njegove grešnosti ne napušta. Drugim riječima, ovo blaženstvo nam poručuje kako se isplati biti vjeran, jer plod vjernosti je radost koja se doživljava u neprolaznoj ljubavi.
Krotki koji će baštiniti zemlju uzdižu shvaćanje Božjeg obećanja Abrahamu iznad kategorija geografski omeđenog prostora prema nebeskoj baštini koja je prava domovina svih ljudi.
Gladni i žedni pravednosti svakako su oni koji trpe zbog nedostatka pravde u našem ljudskom svijetu. Ali tu se ne radi samo o onima koji nepravdu trpe pasivno. Još više radi se o onim koji se zalažu za ostvarivanje pravde među svim ljudima. Gladni i žedni pravednosti to su oni koji nisu zadovoljni, ako su sami siti, nego nastoje da svi budu nasićeni.
Milosrdni će zadobiti milosrđe jednostavno zato jer će požnjeti plod sjemena koji su posijali. Praštanje je tipična Božja karakteristika i čovjek je najsličniji Bogu kada prašta. Onaj tko se kaje i traži oprost kao i onaj tko oprašta svomu bližnjemu, bez obzira kakav bio odgovor s druge strane, sudjeluje u Božjoj svemoći i uživa zajedništvo s milosrdnim Bogom. Ponekad se čini da se milosrđe protivi pravdi. No nije tako. Upravo ovo blaženstvo formulirano je tako da će svatko dobiti ono što zaslužuje.
Oni koji su čisti srcem Boga će gledati. U ovom vremenu to znači gledati u svakom čovjeku sliku Božju. Na taj način čisto srce koje je sposobno prepoznati dobro u svakom čovjeku, otvara oči za promatranje samoga Boga.
Mirotvorstvo je jedna od tipičnih oznaka Mesije po kojem se Božja vlast ostvaruje po svoj zemlji (usp. Mih 5,3), a mir kao takav, pogotovo imamo li u vidu bogatstvo značenja hebrejske riječi šalom, sažima u sebi sva Božja obećanja svomu narodu. U tom smislu raditi na miru značiti uključiti se u obitelj Božje djece. Zato će se mirotvorci nazivati Božjim sinovima.
Na koncu, uz osam navedenih blaženstava Isus još dva puta naziva blaženima one koji će radi pravednosti i radi vjernosti njemu biti progonjeni. U tom završnom dijelu dolazi do vrhunca eshatološka dimenzija blaženstava, koja se temelji na čvrstom uvjerenju da na koncu pobjeđuje dobro, a ne zlo; život a ne smrt.
Danas jednom svetkovinom slavimo sve one koji su svoj život temeljili na tom uvjerenju. Nazivamo ih svetima, ne zato što bi bili bezgrešni, nego zato jer su svoje živote posvetili Onomu koji je jedini svet.
Fra Domagoj Runje