DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – B

Svaka osoba ima moć služenja

ČITANJA: Iz 53,10-11; Ps 33,4-5.18-20.22; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45

Od tri Isusova navještaja muke, smrti i uskrsnuća prvi navještaj popraćen je poukom o nasljedovanju, a drugi i treći o služenju. Taj podatak govori koliko je Isusu stalo do toga da pouči svoje učenike kako je služenje sastavni dio nasljedovanja njegova evanđelja. U dvije pouke o služenju Isus u prvoj stavlja u središte osobu kojoj je potrebno služenje drugih ljudi, a u drugoj pouci u prvi plan stavlja onoga tko služi.

Nakon drugog navještaja učenici putem raspravljaju o tome tko je među njima najveći, te ih Isus poučava kako onaj koji želi biti najveći treba biti svima sluga, a kao primjer osobe potrebne služenja uzima dijete.

Nakon trećeg navještaja muke, smrti i uskrsnuća, dvojica njegovih učenika, braća Jakov i Ivan, pitaju Isusa mogu li mu u njegovoj slavi sjediti jedan s desna, a drugi s lijeva,  na što ih Isus pita mogu li oni piti čašu koju će on piti i krstiti se krstom kojim se on krsti. Ti izrazi odnose se na muku koju će Isus podnijeti i dvojica njegovih učenika iskazuju spremnost da dijele Isusovu sudbinu.  Isus potvrđuje tu njihovu spremnost, ali što se tiče položaja koja će  im pripasti u njegovoj slavi, ništa ne obećava. Ne kaže im ni da hoće ali niti da neće sjediti mu s lijeva i zdesna. On kaže kako sjediti slijeva ili zdesna pripada onima kojima je to pripravljeno i čak izjavljulje da on nije vlastan dati u tome smislu nikakve položaje. Što znače te Isusove riječi?

Moramo priznati da su te riječi pomalo zagonetne i da nas ni jedan odgovor u potpunosti ne zadovoljava. Ali jedno je sigurno. Isus u svojoj pouci želi u prvi plan staviti služenje kao takvo, a ne postizanje određenih položaja. Isusovi učenici ne trebaju čeznuti za tim da dođu na neki položaj pa da onda počnu služiti drugima, nego to mogu učiniti odmah i ovdje. Ako Isusovu izjavu da sjediti zdesna ili slijeva pripada onima kojima je to pripravljeno shvatimo u smislu Božjega odabranja svakog čovjeka za poseban položaj i poslanje u ljudskom društvu (kao što se zna reći „Bog ima plan za svakog čovjeka“) onda ne trebamo svoju energiju trošiti na to da osvojimo vlast i tako dobijemo mogućnost da ostvarimo ovaj ili onaj projekt. Isusova pouka o vladanju kao služenju oslobađa nas od svih onih sputanosti koje se, da budemo potpuno konkretni, u ovom predizbornom vremenu izražavaju riječima „kad pobijedimo na izborima i budemo na vlasti učinit ćemo to i to itd.“ Prema Isusovim riječima iz današnjeg evanđelja moć i vlast služenja ima baš svatko, a što se tiče odnosa prema ljudskoj vlasti nalazimo u Prvoj poslanici Solunjanima prekrasnu uputu: „Molimo vas braćo, priznajte one koji se trude među vama…“ (1Sol 5,12). A taj trud prepoznaje se svaki dan, a ne samo u određenim prigodama.

Istina je doduše da onaj tko se nalazi na višem hijerarhijskom položaju ima i veću mogućnost služenja.  Sigurno je da onaj tko raspolaže s više materijalnih sredstava količinski može više i učiniti da time služe drugima. Pa ipak, u središtu poruke današnjeg evanđelja je posviješćivanje činjenice da svaka osoba ima moć služenja. Možda će tko reći da je to pomalo iluzorno i upitati kakvu moć služenja mogu imati siromašni ili bolesni ljudi. Na prvi pogled može se doista učiniti da ima osoba koje nemaju nikakvu moć služenja. Ali ako malo promislimo, vidimo da nije tako. Netko možda doista nema mogućnost da nekomu pomogne u materijalnom ili fizičkom smislu. Međutim, ako i nema moć da ikomu pomogne ima moć da nikomu ne naudi. Kad bi se ljudi samosuzdržali od toga da jedni drugima ne naude, to bi već bilo veliko dobro jer nikomu ne nauditi znači nikoga ne ubiti, nikoga ne povrijediti, nikomu ne nanijeti štetu. Jednom riječju: poštivati život. Isto tako siromah koji sa zahvalnošu prima pomoć, ili bolesnik koje ne otežava posao onima koji mu služe u njegovim potrebama pokazuju veliku moć služenja drugima. Koliko ljubavi čovjek doživi u društvu teških bolesnika koji produhovljenim strpljenjem oplemenjuju svoju patnju i prava je milost biti u njihovoj blizini. A ista takva osoba, u svoj svojoj nemoći, ima moć oko sebe širiti i ogorčenost i doslovno zagorčavati život svojim bližnjima. Stoga je doista važno posvijestiti sebi i drugima kako je moć služenja ili činjenja dobro Božji dar u rukama svakog čovjeka.

Svoju pouku o služenju Isus završava predstavljajući kao primjer služenja samoga sebe. On nije došao na svijet da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Sve je u Isusovu životu bilo služenje ljudima. Kad je poučavao neuke, liječio bolesne, hranio gladne, tješio žalosne, propovijedao radosnu vijest, sve je to bilo njegovo služenje ljudima. A najveće služenje, kako on to sam kaže, izvršio je onda kad je u ljudskim očima pokazao najveću nemoć: kad je bio predan u ruke ljudima, bio izrugan, popljuvan, mučen i ubijen na križu. U tim trenucima Isus je baš onima koji se tuže da nemaju nikakve mogućnosti da nešto učine za druge ljude pokazao kako je njegova predanje u smrt zapravo vrhunac njegove moći služenja. Svojom žrtvom na križu Isus je pokazao kako se ispunja ono što je rekao u pouci o nasljedovanju prigodom svoga prvog navještaja muke, smrti i uskrsnuća: „Tko hoće život svoj spasiti,izgubit će ga; a to izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8,35). Put da se spasi život jest put služenja, a onaj tko na ovom svijetu želi biti najveći, to će postići tek onda kad bude spreman položiti svoj život za spasenje svih ljudi.

Fra Domagoj Runje