Podijeliti imetak i steći blago na nebu
ČITANJA: Mudr 7,7.11; Ps 90,12-17; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30
Susret Isusa i bogatog čovjeka koji želi baštiniti život vječni pun je neobičnosti.
Bogataš se klanja pred Isusom i naziva ga dobrim na što Isusu reagira pitanjem „Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini.“ Čudna je ta Isusova primjedba. Jer, premda nitko nije dobar kao Bog, ipak pridjev dobar upotrebljava se u Svetom pismu bez problema i za Boga i za ljude. Stoga Isusova reakcija potiče na razmišljanje. Zašto Isus tako reagira na jedan sasvim uobičajen način izražavanja. Neki tumači misle da Isus svojim riječima želi svrnuti pažnju upravo na Božju dobrotu. Njegovo pitanje bogatašu moglo bi se u tom smislu preformulirati ovako: „Zašto me zoveš dobrim? Zar smatraš da sam ja dobar kao Bog?“ ili još izravnije „Zar u meni prepoznaješ Boga?“ To podrazumijeva da je i pitanje koje bogataš postavlja pitanje na koje može odgovoriti samo Bog.
U svakom slučaju, Isusovo je protupitanje retoričko. On ne očekuje odgovor od bogataša koji mu je pristupio s pitanjem kako će baštiniti vječni život, nego odmah nastavlja s nabrajanjem šest od Deset Božjih zapovijedi. Tako bi vjerojatno odgovorio svaki židovki rabin. Deset Božjih zapovijedi temeljno su pravilo života, a to što ih Isus ne navodi svih deset nego one koje se tiču odnosa prema bližnjemu, jednostavna je poruka kako je kriterij vrednovanja čovjekova odnosa prema Bogu zapravo čovjekov odnos prema čovjeku.
Bogataš odgovara Isusu kako je sve te zapovijedi izvršavao od svoje mladosti, te dolazimo do rijetkog trenutka u Evanđelju po Marku gdje se govori o Isusovim emocijama prema nekoj osobi. Izraz „pogleda ga i zavoli ga“ kao da izražava blještavo sretan trenutak u kojem Isus u bogatašu prepoznaje istinskog tražitelja životnog smisla koji je spreman sve ostaviti i ići za njim.
Međutim, upravo u trenutku kada mu Isus kaže da će ako sve razda siromasima imati blago na nebu i moći ga potpuno slobodno slijediti, dolazi do obrata. Bogataševo lice izgubilo je sjaj i on, koji je prije s toliko entuzijazma dotrčao do Isusa, sada se od njega žalostan udaljuje.
Kako protumači takav završetak njihova susreta? Kako to da bogataš koji je Isusa nazvao dobrim učiteljem i od njega očekivao riječ koju samo Bog može dati, na kraju ne prihvaća ono što je sam tražio?
U nastavku Isus općenito govori o tome kako će bogataši teško u kraljevstvo Božje, jer im se teško odreći bogatstva koje imaju u rukama, a blago na nebu samo je pojam o kojem nemaju nikakva opipljivog iskustva. U tom smjeru idu i riječi apostola Petra koji otvoreno pita što će oni koji su sve ostavili i pošli za Isusom za to dobiti. Isus nato konkretizira odgovor obećavajući da će oni koji sve radi njega ostave, premda uz neizostavna progonstva, već na ovom svijetu dobiti stostruko od onoga što su ostavili, a u budućem svijetu život vječni. Stoga bi Petar i drugi učenici trebali biti zadovoljno jer im zajedništvo s Isusom unatoč progonstvima garantira sretan i osmišljen život i na ovom i na onom svijetu.
Ali vratimo se našemu bogatašu kojega je Isus zavolio, a ta ljubav nije bila dovoljna da bogataš pozitivno odgovori na njegov poziv. Evanđelje ne govori što je s njim bilo kasnije i je li dok je odlazio mogao čuti ono što je o bogatašima Isus govorio svojim učenicima. To nikako ne možemo znati. Međutim, nakon njegova odlaska možemo naslutiti zašto nije prihvatio Isusov odgovor na svoje pitanje što treba činiti kako bi baštinio život vječni.
Radi se o ovome. Našemu bogatašu u životu nije ništa materijalno nedostajalo. Ostavljao je dojam da je zadovoljan s onim što ima i nije otimao tuđe. Sam kaže da je od mladosti vršio sve zapovijedi. To znači da je uz dobro imovinsko stanje uživao i ugled poštena čovjeka. Pa ipak osjećao je jednu prazninu koju je trebalo ispuniti. On to naziva potrebom da učini nešto kako bi baštinio vječni život. Međutim, tužni završetak njegova susreta s Isusom otkriva što je on zapravo htio. Htio je biti potvrđen. Htio je da Isus njegovo stanje i način života potvrdi kao pravi put do vječnosti. Ali Isus to ne čini. On ne potvrđuje bogataša u njegovu bogatstvu i zakonski besprijekornom životu, nego ga poziva da učini korak više. Taj korak sastoji se u tome da bude zajedno s Isusom koji je jedini istinski život. Postoje primjeri gdje je Isus i manje kreposne ljude pohvalio zbog njihove vjere zato što su prema njemu pokazali nepomućeno povjerenje. Čini se da je upravo to ono što je nedostajalo našemu bogatašu.
Premda je Isusa nazvao dobrim učiteljem odbio je poziv da ide za njim, da bude s njim, da na njemu utemelji svoj život. A to je odbio zato jer je imao veliki imetak. Tako je bogatstvo kojim je dijeleći ga drugima mogao steći blago na nebu postalo zaprekom da baštini vječni život. Da je postupio drukčije i razdavši sav svoj imetak siromasima pošao za Isusom dobio bi neusporedivo više jer je zajedništvo s Isusom zapravo jedino istinsko blago života.
Ali još nije kasno. Ovaj susret s Isusom jedna je epizoda u životu čovjeka sputana velikim imetkom. No, te ne mora biti i njihov posljednji susret. I nakon ove zgode Isus ostaje prisutan u siromašnima i potrebnima kojima svaki bogataš u svakom trenutku može podijeliti svoj imetak i tako steći blago na nebu.
Fra Domagoj Runje