Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!
ČITANJA: Post 2,18-24; Ps 128,1-6; Heb 2,9-11; Mk 10,2-16
Opis stvaranja žene od muškarčeva rebra u Knjizi postanka jedna je od najljepših slika bračnog zajedništva. Biblija, a na poseban način biblijska prapovijest, o temeljnim odrednicama ljudskoga bića govori rječnikom jednostavnog pripovijedanja s dubokim i snažnim porukama. Tako je i s temom braka.
Izjava „Nije dobro da čovjek bude sam“ izlazi iz samih Božjih usta. To je, ako se sjetimo Božjih izjava u opisu stvaranja u Post 1, prvi put da nakon sedam puta ponovljene rečenice „I vidje Bog da je dobro“ sam Bog kaže da nešto nije dobro. Naravno, pažljiv čitatelj odmah će primijetiti da se u Post 1,27 ne govori odvojeno o stvaranju muškarca o žene, nego se kaže“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih“. A to i jest razlog zašto se na kraju kaže da je to u Božjim očima dobro. Međutim, kada se u Post 2 opisuje stvaranje samo muškarca, Bog primjećuje kako nije dobro da čovjek bude sam. Činjenica da ta rečenica izlazi iz Božjih usta zapravo je zapanjujuća. Proizlazi, naime, da čovjekovu osamljenost tj. nedostatak zajedništva s drugim ljudskim bićem ni Bog ne može nadomjestiti svojom prisutnošću. Čovjeku je potreba pomoć kao što je on sam. Potrebno mu je biće s kojim može ostvariti komunikaciju na istoj razini. Životinje koje Bog stvara kao prvi pokušaj da riješi pitanje čovjekove osamljenosti, nisu dobro rješenje. S njima čovjek može uspostaviti komunikaciju, ali životinje ipak ostaju na nižoj razini u odnosu na čovjeka. S druge strane, Bog koliko se god približio i objavio čovjeku, zadržava svoju transcendentalnost i od čovjeka je neusporedivo veći. Čovjek može na istoj razini komunicirati samo s drugim ljudskim bićem.
Rečenica „nije dobro da čovjek bude sam“ može se stoga primijetiti na različite oblike ljudskog zajedništva, ali ono prvo i, možemo čak reći savršeno, zajedništvo dvaju ljudskih bića jest bračno zajedništvo muškarca i žene. Stoga pripovijest o stvaranju žene iz čovjekova rebra završava zaključkom „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo“. Bračno zajedništvo veće je i od zajedništva koje proizlazi iz najizravnije krvne veze.
To je polazna točka za svaku raspravu o bračnim pitanjima, pa tako i onu raspravu Isusa s farizejima o kojoj govori današnje evanđelje. Farizeji pitaju Isusa je li dopušteno otpustiti ženu. Već iz toga pitanja možemo zaključiti koliko se tijekom vremena zastranilo od Božje namisli o otajstvu braka. To da se uopće govori o otpuštanju žena, svjedoči kako je brak postao nestabilna zajednica koja se više ne gradi na temelju Božje riječi. A to da se govori samo o otpuštanju žena, a ne muževa, svjedoči o ozakonjenoj diskriminaciji žena i narušavanju one temeljne poruke slikovitog opisa stvaranja žene iz muškarčeva rebra, a to je poruka njihove jednakosti i ravnopravnosti
Rasprava Isusa i farizeja dalje slijedi jednostavnu logiku. Isus postavlja pitanje što o tome kaže Mojsije, na što farizeji točno odgovaraju da je Mojsije dopustio da se napiše otpusno pismo i žena otpusti. O tome doista čitamo u Pnz 24,1-4. Međutim, Mojsijevo dopuštenje otpuštanja žene Isus tumači kao kompromis s okorjelim ljudskim srcem. Naime, Mojsijevo dopuštenje otpuštanja žene s otpusnim pismo nije zapovijed nego popravljanje štete nastale kršenjem Božje zapovijedi. Radi se zapravo o tome da se po sebi loša praksa otpuštanja žena uredi tako da se otpusnim pismom žena koliko toliko zaštiti. Tako legalno otpuštena žena mogla se udati za drugoga čovjeka, a to je u patrijarhalnom društvu, gdje žena često nije imala nikakva imutka, bilo važno i za njezino materijalno osiguranje.
Isus u nastavku razgovora podsjeća na izvornu Božju namisao o braku kao nerazrješivoj zajednici ljubavi muža i žene s jednakim pravima i dužnostima. Rečenica „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ Isusovo je tumačenje tvrdnje iz Post 2, 24 „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo“. Drugim riječima Isusova poruka farizejima i svima drugima glasi: Ono o čemu u prvom redu treba razgovarati nije pitanje kako neki brak što lakše rastaviti, nego kako ga zaštiti, podržati i pružiti pomoć supružnicima kada se nađu u nekoj krizi.
Uz to, ne manje važno, današnji odlomak iz evanđelja donosi i opis Isusova blagonaklonog i radosnog prihvaćanja djece. Nije slučajno to što se ova scena nalazi odmah u nastavku rasprave o rastavi braka. Kao što smo mogli primijetiti, farizeji u raspravi o otpuštanju žene uopće ne spominju djecu. Stoga grljenjem i blagoslivljanjem djece Isus svoje sugovornike podsjeća na to da pitanje rastave braka nije pitanje koje se tiče samo muža i žene. Ono se tiče i prirodnog ploda njihova zajedništva, toj jest njihove djece. Zato, ako se već raspravlja o rastavi braka, u tu raspravu potrebno je uključiti i djecu. I to ne kao predmete koje se može na ovaj ili onaj način podijeliti, nego kao aktivne subjekte koji u ovom pitanju mogu dati najčišći odgovor.
Fra Domagoj Runje