Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu (IV. koriz. nedjelja B)

ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

U svom noćnom razgovoru s Nikodemom Isus među ostalim smisao svoga razapinjanja na križu uspoređuje sa svrhom podizanja zmije u pustinji. Riječ je o događaju opisanom u Br 21,8-9. Na svom putu kroz pustinju Izraleski narod zbog nestrpljivosti počeo je govoriti protiv Boga i Mojsija, te žaliti za Egiptom. Stoga je, kako slikovito priča knjiga Brojeva, Bog na njih poslao zmije koje su ih ujedale i dosta je naroda izginulo. No to je ljude probudilo i osvijestilo. Shvatili su da su sagriješili i obratili se Bogu preko Mojsijeva zagovora. Continue reading →

Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići (III. koriz. nedjelja B)

ČITANJA: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

O važnosti Deset zapovijedi u Svetom pismu svjedoči i sama činjenica da se one u gotovo istovjetnom obliku navode na dva mjesta u Petoknjižju. Prvi put deset zapovijedi nabrojeno je u knjizi Izlaska (20,1-17), a drugi put u knjizi Ponovljenog zakona (5,6-21). U knjizi Izlaska deset zapovijedi ‘događa se’ tri mjeseca nakon Izlaska iz Egipta. Izraelci dolaze do Sinaja. Mojsije se penje na brdo i Bog mu daje Zakon u kojem je sadržano sve što je njegovu narodu potrebno za život. Međutim, u mnoštvu različitih propisa koji se tiču svakodnevnog osobnog, obiteljskog, vjerskog i društvenog života, deset zapovijedi ima posebno mjesto. To je izraženo dvjema činjenicama. Prvo, deset zapovijedi stoji na samom početku Sinajskog zakona, te su svi daljnji propisi zapravo samo njihova detaljnija razrada. I drugo, dok ostale propise Bog govori Mojsiju koji ih onda prenosi narodu, deset zapovijedi Bog je izrekao tako da ih čitav narod čuje (usp. Izl 19,9). Continue reading →

ČITANJA:
Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

Teško shvatljiv govor

Poruka današnjih liturgijskih čitanja trebala bi biti smisao i potreba žrtve, one koju Bog traži od čovjeka i one koju Bog čini za čovjeka. Od Abrahama Bog ne traži ništa manje nego da mu žrtvuje sina jedinca kojega mu je prethodno čudesno darovao. Sina Izaka, kojeg su on i njegova neplodna žena Sara dobili u dubokoj starosti, na neshvatljiv način sad treba prinijeti kao žrtvu Bogu. Nasuprot tome sv. Pavao govori o veličini Božje žrtve za čovjeka, koja se očitovala u predanju u smrt vlastitog Sina jedinca, a evanđelje donosi primjer Isusa koji ne nastoji, kao njegovi učenici, zaustaviti vrijeme i dalje uživati u slavi preobraženja već ide spremno u susret svojoj muci i smrti. Sve to međutim u nama rađa pitanje: Zašto žrtva? U čemu je smisao žrtve? Ima li ona uopće smisla? Je li to današnjem običnom vjerniku uopće jasno, o nevjernicima da i ne govorimo? Continue reading →