Sir 27,30 – 28,7; Ps 103,1-4.8.10-12; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35
Ima li opraštanje granicu?
Ako ćemo biti iskreni, svaki od nas u ovoj priči nekako je bliži Petrovoj muci s problemom opraštanja nego li Isusovu stavu da opraštanje ne smije imati granicu. Unatoč Isusovu jasnom zahtjevu da se mora oprostiti, u nama je još uvijek puno više starozavjetne potrebe za istjerivanjem pravde, nego evanđeoskog duha. Mojsijev zakon je nastojao staviti barem nekakvu granicu osveti i uzvraćanju na osvetu onim poznatim pravilom: Oko za oko zub za zub. To je značilo da je čovjek smio uzvratiti na uvredu, ali istom mjerom, ne više od toga. No time se nije puno postiglo, ljudi time nisu postali bolji.
Isus odustaje od tog zakona i traži posve novi duh. On ne govori o pravu i pravednosti, već o ljubavi i praštanju. A to od čovjeka traži da bude spreman ići tako daleko, da se uopće ne opire zlotvoru. Jer samo tako je moguće prekinuti đavolski krug osvete i osvete na osvetu. Petar je očito shvatio barem jedan dio te teške lekcije. Shvatio je potrebu praštanja, ali mu nije išlo pod kožu da to mora biti uvijek iznova. Zato on ne pita, treba li oprostiti, već: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ (Mt 18,21). Petrova poteškoća i naša je poteškoća. Možda je i Petar bio zabrinut, što će biti ako se bude uvijek opraštalo. Hoće li onaj komu se oprašta to doživjeti kao neizravan poticaj da i dalje nastavi u prijašnjem obliku? Neće li opraštanje u nedogled samo olakšati griješenje?
Zašto se mora opraštati?
Svojim odgovorom Isus nije samo potvrdno odgovorio na Petrovo retoričko pitanje, već je to višestruko uvećao: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ (18,22). Ako već „sedam puta“ znači da praštanje ne smije imati granicu, izrazom „sedamdeset puta sedam“ to je još višestruko podcrtano. Tu je doista posve izokrenuta svaka ljudska logika koja opraštanje veže uz određen uvjete. Isusov zahtjev izrečen je bezuvjetno. U njemu štoviše nije istaknut ni razlog takvog zahtjeva.
Kao i u mnogim drugim prilikama, Isus i ovdje odgovor nudi u obliku prispodobe, pa zato nastavlja pripovijedati: „Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama…“ (18,23sl). U toj priči on uspoređuje dužnika koji je kralju dugovao deset tisuća talenata s njegovim drugom koji je njemu dugovao sto denara. Isus je namjerno upotrijebio tako golemu razliku, kako bi istaknuo veličinu kraljeve dobrote kojom je svom dužniku oprostio taj golemi duh, ali u isto vrijeme i njegovu uskogrudnost i bešćutnost sa svojim drugom koji mu je dugovao zanemarivu sitnicu u odnosu na ono što mu je oprošteno.
Prije četrdesetak godina, kad je u Njemačkoj još bila marka u opticaju, neki precizni Nijemac je izračunao da bi deset tisuća talenata danas iznosilo 42 milijuna maraka, dok je sto denara bilo stotinu radničkih dnevnica. Ako pođemo od toga da je kralj u prispodobi zapravo Bog, onda je poruka jasna: Dug koji Bog oprašta ljudima opraštajući im grijehe neizmjerno je velik, jer težina uvrede mjeri se dostojanstvom uvrijeđenog. Isus ostavlja svojim slušateljima da sami sebe prepoznaju u toj prispodobi i povuku potrebne zaključke
Zašto je teško oprostiti?
Ako Bog tako velikodušno oprašta čovjeku, zašto je čovjeku teško oprostiti svome bratu? Ljudi obično razmišljaju sljedećom logikom: Taj i taj me tako drsko i bezobrazno uvrijedio, kako ću mu oprostiti? Ili: ako mu ponovo oprostim, samo će nastaviti sa svojim bezobrazlukom. Sve su to naši ljudski razlozi koje Bog ne prihvaća. I kralj iz Isusove prispodobe zasigurno je znao puno lošega o svome dužniku, ali on ništa od toga ne spominje već mu velikodušno oprašta. Bog je uvijek milosrdan i uz rizik da njegovo milosrđe neće uvijek polučiti uspjeh, kao u slučaju ovoga sluge. Samo u tom slučaju nije kriv Bog, već čovjek, kojega na kraju ipak čeka sud kojemu neće moći umaći. Prije toga činit ćemo najbolje, budemo li postupali u Isusovu duhu, ne pitajući se puno za posljedice svoga popuštanja i praštanja.
Divan primjer takvoga čovjeka ostavio je Dostojevski u liku staroga svećenika Zozime koji je utjelovljena mudrost i dobrota. Zato ljudi sa svih strana dolaze k njemu sa svojim problemima. Posebno je dirljiva scena sa ženom koja je skrivila smrt svoga muža. Dok stoji pred njim sva u strahu, starac je blago pita: „Zbog čega si došla, dijete moje?“ Žena odgovara tiho i potreseno: „Spasi moju dušu, oče! Sagriješila sam teško i bojim se svoga grijeha“. Umjesto da se pretvori u strogog suca, starac je počinje tješiti: „Ne boj se ničega i nikad ne uznemiruj svoju dušu. Ako imaš pokajanja, Bog će ti sve oprostiti…Vjeruj samo da te Bog ljubi više nego možeš i zamisliti…Pokojnom mužu oprosti u srcu i s njim se izmiri. Ako imaš pokajanja, imaš i ljubavi, a ako imaš ljubavi, onda si dijete Božje…Kad si već mene, koji sam također grešnik, ganula svojom sudbinom, koliko će više Bog imati milosrđa s tobom.“
Fra Ivan Dugandžić
preuzeto s: https://franjevci.info/