Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a
Posljednji će biti prvi
Neke zgode iz evanđelja nije nam lako shvatiti jer govore o običajima i načinima ponašanja koji su nama strani. Iako doduše neobična, ova zgoda koju donosi Matej u današnjem evanđelju moguća je uvijek i posvuda. Doduše najteže bi bilo naći tako velikodušna posjednika koji bi bio spreman isplatiti čitavu dnevnicu onima koji su radili samo jedan sat, jer bi tako brzo bankrotirao. Najlakše bi dakako bilo naći onih koji bi u vinograd došli samo posljednji sat, ali zacijelo ne bi uzmanjkalo ni onih koji bi na kraju žestoko negodovali, ako bi svi primili istu plaću. Sasvim je sigurno da bi Isusov odgovor i danas glasio: „Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ (Mt 20,15).
Sami smo skloniji onima koji su radili čitav dan i koji se bune protiv izjednačavanja u plaći. Nekako nam se čini logično da nije pravo dati jednaku plaću onima koji su se mučili čitav dan kao i onima koji su radili tek jedan sat. No gospodar vinograda ih upozorava kako oni ne čini nikakve nepravde, jer njima je isplatio točno prema pogodbi. Dakle, problem nije u odnosu između unajmljenih radnika i gospodara vinograda, jer tu je sve kako je dogovoreno. Problem je samo u onim drugima i još više u gospodarevoj velikodušnoj spremnosti da i njima dade punu plaću. Da nije bilo ovih posljednjih, ne bi bilo nikakve nesuglasice, radnici bi primili svoju plaću i zadovoljni bi otišli kući.
Zar je oko tvoje zlo…?
U protestu radnika prvoga sata prepoznaje se zavist, koja nije slučajno ubrojena među sedam glavnih grijeha. Za nju je već davno grčki pisac Euripid rekao je najgora od svih ljudskih bolesti. A najgora je zato što zavidan čovjek ubija sam sebe, izjeda svoje vlastito srce u nemoći da drugome pomuti njegovu sreću. Zavidan čovjek je nesretan zato što je netko bolji od njega, što ga drugi prihvaćaju i cijene, što mu nešto bolje uspijeva u životu. A Bog, koji svakome daje svoje darove kako hoće, uvijek odgovara kao gospodar iz ove prispodobe: „Prijatelju, ne činim ti krivo…Nisi li se pogodio sa mnom po denar?…Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ (20,13.15). Zavist je nažalost duboko ukorijenjena u svakom čovjeku i treba nam se čitav život boriti da je pobijedimo.
U jednom romanu opisan je život u malom meksičkom gradiću u kojemu mnogi žive od traženja i prodavanja bisera. Jednog dana pročulo se kako je jedan od tih lovaca na bisere imao posebnu sreću, kako je našao rijedak i dragocjen biser. Vijest se vrlo brzo proširila, svi su o tome pričali. U gradiću je bilo više otkupnih mjesta, ali su sva pripadala istom posjedniku koji je diktirao cijene. Uskoro je shvatio kako su se svi dogovorili da mu biser otkupe po najnižoj mogućoj cijeni. To je već pomutilo njegovu sreću zbog nalaska, pa je počeo razmišljati kako će biser odnijeti daleko u drugi grad i tamo ga bolje unovčiti. No sad su mu već počeli otvoreno prijetiti smrću, ako biser ne proda njima. Njegova žena, sva u strahu, savjetuje mu da se tog bisera čim prije riječi, a on ne želeći ga dati u bescjenje ponovo ga baca u more. A pisac je to popratio riječima: „Tako završava priča o biseru i sreći na koju ljudi još nisu spremni.“
Zašto zavidjeti?
Biblija je puna primjera koji govore o zavisti i njezinoj štetnosti po čovjeka. Prije nego je Kain ubio brata Abela, bio je zavidan što se žrtva njegova brata više svidjela Bogu od njegove. Sinovi patrijarha Jakova nisu mogli podnijeti da njihov otac najviše ljubavi poklanja najmlađem sinu Josipu, pa su ga iz zavisti prodali egipatskim trgovcima. Veliki svećenici i farizeji nisu mogli podnijeti da Isusova riječ nailazi na takav odjek kod naroda i da ga toliki slijede, pa su iz zavisti odlučiti ubiti ga.
Najbezumnije kod zavisti je to što ona ne uništava samo drugoga nego i onoga tko zavidi. Jer, u Kaina su nastale muke tek kad je uklonio svoga brata Abela. Tek tad mu je postao neizdrživ glas savjesti: „Kaine, gdje ti je brat Abel?“. Braća, nakon što su prodala Josipa u ropstvo, morala su se čitav život pretvarati pred svojim ocem, lagati kako ga je usmrtila divlja zvijer i trajno brata nositi na savjesti. Židovi koji su iz zavisti i mržnje vikali: „Smrt njegova na nas i na našu djecu“ postali su krici smrti ne samo pravednika, već bogočovjeka Isusa Krista.
Vratimo se još jednom Isusovoj prispodobi i pokušajmo naći svoje mjesto u njoj. Pritom obratimo posebno pozornost na njezin drugi dio, ne zaboravljajući da je gospodar vinograda nitko drugi već Bog. Daljnji rasplet možemo shvatiti samo na osnovi čitavog evanđelja. A ono kaže da nema čovjeka koji bi bio radnik prvog časa i imao pravo na plaću pred Bogom, jer Bog se svima smilovao i zato su svi ljudi radnici nekog kasnijeg sata, bez ikakva prava da bilo komu zavide. Kako onda shvatiti da se mnogi kršćani ne znaju veseliti nečijem obraćenju? Umjesto da kažu: Hvala Bogu što je taj čovjek našao put k Bogu, oni znaju reći: Što je radio do sada? Teško je zaključiti da su takvi kršćani sretni u svojoj vjeri i zato ne mogu shvatiti da svaki čovjek ima pravo na sreću s Bogom.
Fra Ivan Dugandžić
preuzeto s: https://franjevci.info/