Promijeniti način života
ČITANJA: Ez 18,25-28; Ps 25,4b-6.7b-9; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32
Prispodoba o dvojici braće koju otac šalje u vinograd neodoljivo podsjeća na završni dio Isusova govora na gori kada je rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7,21). No u ovoj prispodobi imamo jednu dodatnu notu. Ovdje se, naime, ne radi o dvojici braće, koja su oba pozitivno odgovorila na očevu zapovijed da idu u vinograd, a onda jedan to izvršio, a drugi ne. Ovdje se radi o bratu koje je najprije rekao „neću“, a onda se predomislio i ipak otišao u vinograd, i o bratu koji je rekao „Evo me, gospodaru“, ali na kraju nije otišao raditi u vinograd.
Kada Isus govori u prispodobama, on želi svoje slušatelje potaknuti na razmišljanje. Prispodobe spadaju u vrstu mudrosne literature i tko ih pripovijeda želi da se u njegovim slušateljima započnu i odvijaju procesi koji će ih dovesti do razumijevanja poruke. Ova prispodoba ima tu mudrosnu svrhu na poseban način. Naime, upitamo li se koja je bitna razlika između dvojice braće, zapažamo da se u jednomu od njih dogodio proces koji je doveo da razumijevanja i promjene, a kod drugoga se to nije dogodilo.
Promotrimo najprije sina koji je rekao ocu „Evo me, gospodaru“, ali nije otišao u vinograd. Što se tu zapravo dogodilo? Je li izražena spremnost da se izvrši očeva zapovijed bila iskrena? Je li u trenutku kad je odgovorio ocu, ovaj njegov sin stvarno bio spreman otići u vinograd, a onda se zbog nekog nepoznatog možda čak i opravdanoga razloga dogodilo to da nije izvršio ni očevu zapovijed ni održao svoju riječ? Iz konteksta se čini da to nije bilo tako. Jednostavan tijek propvijedanja izražen u rečenici: „A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru’, i ne ode“, sugerira da između pozitivnog odgovora ocu i ne-odlaska u vinograd nije bilo nikakva unutarnjeg procesa. Čini se da se dotični sin nije predomislio, nego da je njegov odgovor ocu od početka bio lažan. U tom slučaju ovaj sin svojim se odgovorom zapravo samo htio oca riješiti, a ne izvršiti njegovu volju. Premda bismo mogli reći da ovaj sin iz strahopoštovanja nije imao hrabrosti ocu reći ne, njegov lažni odgovor ocu na kraju ispada drskiji od odgovora njegova brata koji je na početku ocu rekao „neću“
Reći ocu „neću“ nije lijepo. U patrijarhalnom društvu to je posebno nepoželjno jer se tako narušava očev autoritet. No s druge strane reći nekomu „neću“ može biti znak posebne bliskosti. Dok se njegov brat ne usuđujući se reći ocu ne pred njim zatvara, ovaj sin ocu iskreno i slobodno govori ono što osjeća i misli. Njegov odnos s ocem zapravo je kvalitetniji. On ocu može slobodno reći ne, ali se time od oca ne distancira. Naprotiv, nakon što je ocu rekao „neću“ ovaj sin oca se ne može riješiti. U njemu započinje proces u kojem postiže sve veće razumijevanje očeve zapovijedi. Pa ako u početku zbog bilo kojege razloga nije htio ići u vinograd, on pomalo shvaća da se ovdje ne radi samo o vinogradu. Radi se o njegovu odnosu s ocem. Upravo zato što nije želio raditi u vinogradu, jasno je da je u vinograd otišao upravo zbog oca.
Isusovi slušatelji – glavari svećenički i starješine narodne – brzo su shvatili koji je sin na kraju izvšio očevu volju, a Isus onda ovu prispodobu primjenjuje na njih. Oni su nominalno po statusu povezaniji s Božjim zapovijedima od bludnica i carinika. Ali u njima se ne događa unutarnji proces koji dovodi do boljega razumijevanja Božje riječi. Oni su se zatvorili mogućnosti da se predomisle i povjeruju Ivanu Krstitelju, kojega Isus ovdje spominje kao propovjednika koji je došao putem pravednosti. Tako su narodne starješine i glavari svećenički premda ‘profesionalno’ povezani s Bogom zapravo daleko od njega. Bliže su mu bludnice i carinici.
Bludnice i carinici po svom statusu mogu se opisati kao oni koji kažu ne Očevim zapovijedima. Živjeti kao bludnica ili carinik znači izravno i javno kršiti neke Božje zapovijedi. No bludnice i carinici u ovoj prispodobi nisu osobe koje to čini tvrdokorno i bez otvorenosti prema promjeni života. Oni su povjerovali Ivanu Krstitelju, a to u kontekstu ove prispodobe znači da nisu samo promijenili mišljenje nego i način života. Poput sina koji je ocu rekao „neću“, a onda ipak otišao raditi u vinograd bludnice i carinici pretekli su glavare svećenićke u starješine narodne u kraljevstvo Božje.
Poznato je da evanđelist Matej umjesto izraza kraljevstvo Božje zbog tradicionalnoga židovskoga poštovanja prema Božjem imenu radije kaže kraljevstvo nebesko. Pa ipak u ovoj prispodobi upotrebljava pojam kraljevstvo Božje, jer u prvom planu nije odnos sinova prema vinogradu, nego prema Ocu.
Fra Domagoj Runje
izvor: www.mir.hr