(Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20)
Bratsko opominjanje
Iz naravi čovjeka kao društvenoga bića, a još više iz činjenice da je čovjek jednostavno grešnik proizlazi potreba opominjanja i popravljanja. Da bi zajednički život bio moguć, potrebno je da ljudi jedni drugima ukažu na grijehe, koji opterećuju taj život, i da tako jedni drugima budu od pomoći. Isus je imao pred očima i jedno i drugo, zajednicu vjernika, u kojoj je svatko odgovoran za drugoga, i činjenicu da i tu zajednicu čine grešni ljudi. Matej je toj Isusovoj riječi dao još veću težinu time što ju je povezao s drugim tekstovima i stvorio uvjerljiv Isusov govor o uspjelom životu u kršćanskoj zajednici. On započinje Isusovom poukom kako je veličina u malenosti (18,1-5), pa se nastavlja njegovim upozorenjem kako se ne smije sablazniti malene (18,6-11), isticanjem na primjeru izgubljene ovce kako se Bog brine za svakoga (18,12-14).
Tek nakon tih vrlo važnih pretpostavki, dolazi naš tekst s vrlo jasnim upozorenjima što je dužan učiniti svaki kršćanin, ako vidi da mu je brat pogriješio. Matej je vrlo realan. On polazi od toga da Crkva nije društvo svetaca, već da su u njoj grešnici koji se nalaze na putu ostvarenja svetosti. Drugo važno zapažanje u Matejevu tekstu jest da je taj koji griješi ponajprije brat i da mu treba bratski pristupiti, kako bi uvidio svoj grijeh i ispravio ga. Dok se u Starom zavjetu ta zapovijed odnosila samo na sunarodnjaka, pripadnika izabranoga naroda po krvi, Isusova riječ se odnosi na brata u vjeri. I u jednom i u drugom slučaju prvi korak treba biti u četiri oka, kako bi se sačuvalo dostojanstvo grešnika i kako bi mu se olakšalo da uvidi svoj grijeh i da ga ispravi. A cilj je da se takvomu omogući puno zajedništvo u kršćanskom bratstvu.
„Ako te ne posluša…“
Isus je i ovaj put vrlo realan, pa računa s time da prvi pokušaj opominjanja u četiri oka neće uvijek uroditi plodom. No to ne znači da se sve treba završiti s tim prvim pokušajem, da se takvoga može precrtati. Tek sad se treba još ozbiljnije za nj zauzeti, i to uz pomoć još jednoga člana zajednice: „Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja“ (18,16). I u toj Isusovoj riječi prepoznajemo starozavjetnu brigu oko pravilnog postupanja s grešnikom: „Kakav god bio prekršaj, neka presuda počiva na iskazu dvojice ili trojice svjedoka“ (Pnz 19,15).
Isus računa s time da u nekim slučajevima neće biti dosta ni taj ponovni pokušaj i nudi novo rješenje: „Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi“ (18,17). Pod Crkvom (ekklesia) podrazumijeva se na jednom mjestu okupljena zajednica vjernika. Nije rečeno da se kaže njezinim predvodnicima vjerojatno iz razloga što je Isus imao pred očima manje skupine učenika, a takve su uglavnom bile ranokršćanske zajednice i u Matejevo vrijeme. Znademo da su kršćanske zajednice u prvim kršćanskim stoljećima dosta dugo bile mjesto priznanja i opraštanja grijeha. Tada je još bila živa svijest kako grešnik svojim grijehom, osim što vrijeđa Boga, i zajednici nanosi štetu koju treba popraviti.
Isus pozna i ekstremni slučaj, mogućnost da netko neće poslušati ni Crkvu. No ovaj put se mijenja oblik njegova savjeta. Zapravo on i ne savjetuje više što bi trebalo s takvim učiniti, već takvoga uspoređuje s poganinom i carinikom: „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik“ (18,17). Vjerojatno Isus polazi od toga da se dotični takvim svojim stavom sam isključio iz zajedništva Crkve, pa ne treba poduzimati nikakve izravne mjere u tom smislu.
Teška i odgovorna dužnost
Začuđujuće je kako je u Crkvi premalo svijesti o ovoj Isusovoj zapovijedi. Kršćani najmanje djeluju u duhu evanđelja. Umjesto toga čine se dvije pogreške, s jednako lošim posljedicama. Ili se zatvaraju oči pred tuđim grijesima, jer se čovjek boji kako će biti shvaćeno njegovo upozorenje, ili se odmah otvoreno razglasi tuđi grijeh, čime se uništava svaka mogućnost pozitivnog djelovanja na onoga tko se ogriješio. Činjenica je da je uvijek delikatan zadatak pristupiti drugomu i upozoriti ga na njegov grijeh, kao što je istina da su se mnogi zbog toga opekli, jer su morali čuti prigovor, tko je njih ovlastio da drugoga opominju. A opekli su se jer su nastupili moralizatorski, držeći s visoka drugomu lekciju.
Naprotiv, kad god nam uspije drugomu pristupiti sa sviješću vlastite slabosti i u duhu pravog evanđeoskog bratstva, mogli smo doživjeti kako naša riječ pada na plodno tlo. To vrijedi na svim razinama našega zajedničkog života, od obitelji, preko škole, vjeronaučne zajednice, poduzeća, do župne zajednice. Kad god su roditelji dali prednost blagoj opomeni i strpljivom uvjeravanju pred povišenim tonom i prijetećim prstom nisu se pokajali. Možda neki učenik ili učenica učitelju ili vjeroučitelju već dugo idu na živce, jer mu svojim ponašanjem ometaju nastavu, pa to ne može više trpjeti. No zasigurno će biti puno bolje da se strpi pa takvoga učenika nakon nastave pozove i s njime se očinski razgovori, nego li da ga pred cijelom skupinom prozove i postidi.
Fra Ivan Dugandžić