U Šibeniku predstavljen zbornik radova „Sv. Nikola Tavelić mučenik – njegovo vrijeme i trajna poruka“

Posted on by

Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenoga skupa „Franjevački velikani“ o sv. Nikoli Taveliću održanome u Šibeniku 20. i 21. listopada 2017., godine, pod naslovom „Sv. Nikola Tavelić mučenik – njegovo vrijeme i trajna poruka“ predstavljen je u petak, 25. listopada u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, nakon večernje svete mise. Pozdravnu riječ uputio je šibenski biskup mons. Tomislav Rogić. Izrazio je zahvalnost za brzo objavljivanje zbornika te istaknuo važnost sv. Nikole Tavelića za današnje vrijeme kako za Šibensku biskupiju tako i za hrvatski narod. Rektor svetišta fra Ivan Bradarić, koji je bio domaćin međunarodnoga znanstvenoga skupa o Nikoli Taveliću, predstavio je inicijative za oživljavanje štovanja sv. Nikole Tavelića te posebno trogodišnju pripremu i samu proslavu 50. godišnjice od proglašenja svetim toga prvoga hrvatskoga sveca.
Suurednik zbornika fra Daniel Patafta, docent na Katedri za crkvenu povijest KBF-a u Zagrebu i voditelj organizacije međunarodnoga znanstvenog skupa o Nikoli Taveliću, predstavio je radove prvog dijela zbornika koji osvjetljuju prostor i vrijeme života i djelovanja Nikole Tavelića. Istaknuo je važnost proučavanja prostora i djelovanja sv. Nikole Tavelića, posebno u perspektivi franjevačkoga reda općenito u tome razdoblju, zatim povijesno-društvenoga stanja Hrvatske i Šibenika, djelovanja samih franjevaca u Šibeniku te stanja Kustodije Svete Zemlje u vrijeme Nikole Tavelića.
Drugi dio Zbornika, koji govori o mučeništvu iz biblijske, teološke i franjevačke perspektive predstavila je suurednica Zbornika Nedjeljka s. Valerija Kovač, docentica na Katedri dogmatske teologije KBF-a u Zagrebu. Zaključila je da je zbornik doprinos „ne samo sjećanju na likove iz slavne prošlosti kojima se kao narod ponosimo, nego potiče na živo sjećanje na jednoga našega franjevačkoga velikana koji nam je trajni uzor za nasljedovanje. Likovi poput Nikole Tavelića potrebni su nam i danas, kada se smisao mučeništva zna zlorabiti u svrhu nasilja i fundamentalizama. Likovi poput Nikole Tavelića potrebni su i danas, kada je vjera u Boga rubna stvarnost života, a ostvarenje sebe u ovozemaljskim uvjetima, bez smisla za žrtvu jedini životni ideal. Takvi likovi su potrebni i danas kada mnogi kršćani diljem svijeta trpe zbog svoje vjere.“
Treći dio zbornika, čiji radovi produbljuju tijek beatifikacije i kasnije kanonizacije Nikole Tavelića iz različitih perspektiva, predstavio je fra Ivan Karlić, predstojnik Katedre dogmatske teologije KBF-a u Zagrebu te jedan od pokretača niza znanstvenih istraživanja „Franjevački velikani“. „Ovaj je Zbornik važan znanstveni doprinos istraživanju, poznavanju i predstavljanju lika i djela prvoga službeno kanoniziranoga hrvatskoga sveca Nikole Tavelića. Hrvatska katolička pobožnost po sebi vrlo bogata i lijepa pomalo je sklona zaboravu svojih likova, i zbog toga je ovaj Zbornik uistinu dobrodošao, kako bi javnosti pružio na uvid razne okolnosti vezane za sv. Nikolu Tavelića i tako obogatio cijelu našu zajednicu“, zaključio je prof. Karlić.
Na kraju je rektor Bradarić zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji i provedbi znanstvenoga skupa te u pripremi objavljivanja Zbornika radova o sv. Nikoli Taveliću. Objavio je da će 14. studenoga biti proglašena godina Sv. Nikole Tavelića za Šibensku biskupiju.

Frama Vitez pobijedila na 22. Framafestu: ‘Moje će te usne slaviti’

Posted on by

Frama Vitez osvojila je prvo mjesto na 22. Framafestu koji se održao u dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.

Pod geslom “Moje će Te usne slaviti”, u Mostaru je održan 22. festival franjevačke mladeži – Framafest, kojega je organiziralo Nacionalno vijeće Frame Bosne i Hercegovine, a domaćin je ove godine bilo područno bratstvo Frame Hercegovina.

Sudjelovalo je preko 1200 framaša iz cijele Bosne i Hercegovine, kao i Hrvatske.

Svečano misno slavlje je održano u crkvi sv. Petra i Pavla koju je predvodio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, fra Miljenko Šteko uz koncelebraciju duhovnih asistenata Frame iz Bosne i Hercegovine.

„Umorni smo, ali duhom ispunjeni. Baš sam govorio kako postoje dvije vrste umora, onaj koji je iscrpi i onaj koji te duhovno obogati. Ovaj nas je baš duhovno obogatio. Najljepši je osjećaj stvaranja, sudjelovanja u nekom projektu, kad se trudiš oko organizacije i kad sve ovako lijepo prođe, kad framaši uistinu svojim pjesmama i glasovima slave Boga, onda vidiš da se sav taj trud i umor isplatio.“, izjavio je za Hercegovina.info duhovni asistent Frame Bosne i Hercegovine, fra Marin Karačić.

Prema odluci stručnog žirija kojeg su činili Ivana Šaravanja, fra Nikola Matošević i Irena Vučić, za pobjednika je izabrana Frama Vitez s pjesmom “S Tobom nisam sam”.
Drugo mjesto osvojila je Frama Posušje s pjesmom “Urezan u dlan Tvoj”, dok je treće mjesto zauzela pjesma Frame Mostar, „Iznenadi me“.

Nagradu za najbolji tekst osvojila je Frama Široki Brijeg s pjesmom “Čežnja”, a za kategoriju izvedbe s najboljim scenskim nastupom odabrana je Frama Sarajevo i pjesma „Gospodin dolazi“.

Na Festivalu je nastupalo sveukupno 20 izvođača. U revijalnom dijelu, između izvedbi svih Frama i konačnih rezultata natjecanja, nastupio je Đuro Ravenšćak.

Voditelji programa bili su Sanja Pehar i Dragan Soldo.

Podsjetimo, Framafest je festival duhovne glazbe na kojemu nastupaju isključivo članovi Franjevačke mladeži – Frame.

Održava se naizmjenično u Mostaru i Sarajevu. Prvi put je održan u Sarajevu, 21. studenoga 1998., na inicijativu fra Jose Oršolića.

Nositelj cijeloga projekta je Nacionalno vijeće Frame Bosne i Hercegovine.

Prenijeto s: https://www.tomislavcity.com/

Održan XIX. redovni i VII. izborni nacionalni kapitul OFS-a

Posted on by

U kući susreta Tabor u Samoboru je od 11. do 13. listopada održan XIX. redovni i VII. izborni nacionalni kapitul OFS-a. Kapitul je okupio članove Nacionalnoga vijeća OFS-a, delegate iz svih područnih bratstava zajedno s područnim duhovnim asistentom, kao i predstavnike Franjevačke mladeži. U isto vrijeme se u Taboru održavala i Nacionalna skupština Frame.
Kapitul je započeo s radom u petak popodne pod predsjedanjem nacionalne ministre Branke Černugelj. Ministra je na početku podnijela izvješće o životu i djelovanju Hrvatskog nacionalnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda za trogodišnje razdoblje, od listopada 2016.g. do listopada 2019.g. Continue reading →

Objavljen zbornik radova „Sv. Nikola Tavelić mučenik – njegovo vrijeme i trajna poruka“

Posted on by

Iz tiska je izišao zbornik radova „Sv. Nikola Tavelić mučenik – njegovo vrijeme i trajna poruka”, koji su uredili doc. dr. sc. fra Daniel Patafta i doc. dr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač. Zbornik sadrži radove međunarodnoga znanstvenoga skupa „Franjevački velikani” posvećenoga sv. Nikoli Taveliću, koji je u prigodi otvaranja trogodišnje priprave za proslavu 50. obljetnice njegova proglašenja svetim održan u Šibeniku od 20. do 21. listopada 2017. godine.

Zbornik je objavljen u suradnji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda te Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Predstavljanje zbornika bit će 25. listopada u Nacionalnom svetištu svetoga Nikole Tavelića u Šibeniku poslije večernje mise. Zbornik će, uz prigodnu riječ šibenskoga biskupa Tomislava Rogića i rektora svetišta fra Ivana Bradarića, predstaviti prof. dr. sc. Ivan Karlić, doc. dr. s. Valerija Kovač i doc. dr. Daniel Patafta.

Continue reading →

Otvorenje jubilarne 100. godine od utemeljenja Družbe Kćeri Milosrđa

Posted on by

U Blatu na Korčuli, na svetkovinu sv. Franje 4. listopada vrhovna predstojnica Družbe Kćeri Milosrđa Trećeg samostanskog reda sv. Franje M. Cristina Orsillo otvorila je jubilarnu 100. godinu Družbe. Družba Kćeri Milosrđa je hrvatska družba koju je osnovala bl. Marija Propetog Isusa Petković 4. listopada 1920. godine uz vodstvo dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića u malom otočkom mjestu Blatu na Korčuli. Continue reading →

Ljudi Isusovih rana

Posted on by

Želiš li se primaknuti Isusu, prići mu posve blizu, valja ti poći putem rana.

Jer samo kroz iskustvo rana možeš upoznati ljudsko i Božje srce.

Mimo rana ono ti ostaje nedostupno. Nepoznato.

Zastat ćeš na odstojanju, predaleko da bi ikoga mogao zagrliti, da bi ičiju bol mogao ublažiti i ponijeti. Continue reading →

Sveti Franjo i pravednost

Posted on by

Krepost pravednosti usavršava našu volju da Bogu i drugima dajemo ono što je njihovo. Za svetoga Franju, pravednost je Bog sam, kao što kaže u Pohvalama Bogu: „Ti si pravednost!“. Onima koji su boravili u samotištu piše da neka traže najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu. Jedino ako priznajemo Boga za Boga i dajemo mu dužnu hvalu, moći ćemo prepoznati da sve dolazi od njega i da nam ništa ne pripada, osim grijeha. „I blago njemu, jer dok daje caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), njemu ništa ne ostaje“ (Opom XI, 4).

Onaj koji priznaje Boga i klanja mu se, zadobiva mudrost i jednostavnost koja onda rađa pravednošću (usp. 2 Čel 142). Nemoguće je tražiti pravednost u našem ili tuđem životu, u društvu i u međuljudskim odnosima, ako prije ne prepoznajemo da pravi poredak može biti jedino u Bogu. Koji je to poredak koji je jedini ispravan, pravedan i božanski? To je poredak ljubavi ili „ordo caritatis“ koji vrednuje, sudi, daruje i vlada po ljubavi. Jedino je ljubav punina i savršenstvo i jedino ona može uspostaviti savršeni red. Ako tako budemo gledali na svu stvarnost, onda nam neće biti teško odreći se svega da zadobijemo Boga, njegovo kraljevstvo i njegovu ljubav. Tada će biti jasno ono što evanđelje kaže, ali i sveti Franjo ponavlja: „Blaženi progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko“ (NPr, XVI, 10). Onaj tko ima ovu „puninu“ u sebi, ne može stavljati nikakvo stvoreno dobro iznad Boga. Znači li to da se ne treba brinuti zbog nepravdi u svijetu?

Franjin odnos prema novcu, npr. pokazuje da je bio jako osjetljiv na nepravdu, čak do te mjere da je i za milostinju smatrao da je to novac koji pripada siromasima. „A milostinja je baština i pravednost koja se duguje siromasima, a nama ju je stekao Gospodin naš Isus Krist“ (NPr, IX, 8). Činiti drugačije značilo bi potkradati siromahe i biti nepravedan prema samome Bogu. On stvorene stvari promatra prije svega u redu ljubavi koji vlada u Bogu. Budući da se je Krist koji je sam Bog zbog nas ponizio i „svukao“ od svoga božanskog veličanstva (usp. Fil 2, 7), koliko više smo mi to dužni učiniti radi Boga i drugih. Ako je sam Bog sućutan prema siromasima i na poseban način se brine o njima i štiti ih, potvrđujući tako njihovo dostojanstvo, i čovjek mora priznati da su ta dobra prije svega namijenjena onima kojima je najviše potrebno. Sva ta dobra su, dakle, u odnosu i prema Bogu i prema drugima. Ovaj Franjin stav je utjecao na sve one koji su ga htjeli slijediti, redovnike i laike, pa i kraljeve. Papa Pio XI. u svojoj enciklici „Rite expiatis“ iz 1926.g., tj. o sedamstotoj obljetnici smrti svetoga Franje, potvrđuje da je ovaj Franjin duh duboko utjecao na oblikovanje društvenog života.

U duhu Franjevačke karizme, tražiti promjenu društva uvođenjem prava i pravednosti, moguće je jedino ako u temelju stavimo Siromašnog Krista i ako priznajemo da dobra koja nam je Bog dao, prije svega pripadaju onima kojima su najpotrebnija. To nije toliko čin našega milosrđa prema njima, nego više pravednosti, jer im vraćamo ono što je njihovo. Ipak, ako bi netko htio uspostaviti ovakav društveni poredak jedino na ljudskoj razini, kao ljudsku pravednost, tada bi počinio najveću nepravdu prema čovjeku. Bez dubokog odnosa prema Bogu, bez ovog temeljnog duhovnog stava da je blažen onaj koji posjeduje Njega i vrši Njegovu volju, zakon bi se mogao vršiti jedino izvana, a to je onda protiv svake pravednosti. Čovjek će ostaviti sva dobra, ako je stekao ono najviše – Boga samoga, ali ako toga nema, ostaje samo vanjski zakon u kojem nema prostora za ljudski duh i dušu. Franjevci mogu u korijenu promijeniti društvo jedino ako budu tražili Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, jer sve će se ostalo nadodati.

                                                                                                          Mirjana Pinezić

                                                                                                          Mala franjevačka obitelj   

Zatvorena Jubilejska godina proslave 150. obljetnice osnutka Družbe školskih sestara franjevaka Krista Kralja

Posted on by
Jubilejska godina zatvorena je simpozijem u Zagrebu i svečanim misnim slavljem kojim je u stolnoj crkvi u Mariboru predsjedao kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života, a sestrama je uručeno najviše odlikovanje Crkve u Sloveniji – Odličje sv. Ćirila i Metoda.

Continue reading →

Kreposti svakog ljudskog bića

Posted on by

SOLLEMNITAS SANCTAE CLARAE ASSISTENSIS 2019

Litterae Ministri Generalis Ordinis Fratrum Minorum


 

Drage sestre,

Gospodin vam dao mir!

Iz godine u godinu, liturgijsko slavlje naše sestre i majke Klare Asiške daje nam mogućnost da nastavimo dijalog među nama, proširujući i produbljujući mu sadržaj. Pismo koje vam pišem želi biti trenutak tog bratskog dijaloga, smatrajući vas aktivnim sudionicama, znajući koliko su za mene, i za sve vas drage sestre, dragocjena vaša promišljanja, prijedlozi i poticaji: oni nam pomažu da se usredotočimo na bitno i esencijalno u Božjem pozivu u Crkvi.

Posvećujem dijalogu ovaj prostor komunikacije s vama u godini u kojoj se Franjevački red prisjeća susreta Sv. Franje i sultana al-Malika al-Kamila. Posvuda u svijetu cvjetaju inicijative koje promiču dijalog između onih koji vjeruju u Boga, posebno s muslimanima. Tamo gdje se otvara prostor za drugoga i drugačijega od sebe samoga, s prihvaćanjem i poštovanjem, tamo se objavljuje kraljevstvo Božje.

Ti si dijalog

Dijalog je povezan sa samom Božjom egzistencijom, jer Bog je zajedništvo. U simbolu naše vjere ispovijedamo: Vjerujem u Boga Oca. Bog je otac: postoji Sin, dakle, postoji odnos među njima, odnos koji je apsolutan i posvemašnji koji i sam osoba: Vjerujem u Duha Svetoga, koji je Gospodin i životvorac.

U pismu upućenom franjevačkoj obitelji i braći muslimanima s početka 2019. godine, svratio sam pozornost na dvije pohvale Svevišnjemu Koje je Sv. Franjo komponirao na La Verni nakon primanja stigmata: Ti si poniznost. Ti si strpljivost. Sada želim dodati: Ti si dijalog. Da, jer sve od vječnosti tri božanske Osobe su život koji se priopćuje Drugome –od- sebe, život koji rađa i prihvaća život. Ovakav način postojanja, koji oplođuje i čini plodnim, zovemo ljubav, jer tko ljubi stvara drugoga i daruje mu se da bi mogao živjeti u punini.

U svome otajstvu ljubavi, života i zajedništva, Bog je htio uključiti i nas, izabirući nas kao sinove u Sinu, da budemo na hvalu Slave svoje (Usp. Ef 1,3-14). Koja milost! Kako je Sin upravljen Ocu od vječnosti, tako Otac po Sinu upravlja Riječ svemu stvorenju (Usp. Iv 1, 1-3): ‟On reče i bješe stvoreniˮ (Ps 148,5). U dijalogu između Boga i čovjeka inicijativa je uvijek Božja. Božja je riječ ona koja izlazi u susret (Usp. Jr 15,16).Po slici koju je primio i po sličnosti na čije je ostvarenje pozvan surađivati s Bogom (Usp. Am 1, 1-3), ljudsko biće, stvoreno kao muško i žensko i samo je u položaju upravljenom drugome: Drugome koji je sam Stvoritelj, drugi koji je žena i muškarac (Usp. Post 1,27). Pripovijest iz Postanka 2 izražava dobro ovu istinu: čovjek otkriva smisao svoga postojanja samo kada komunicira s nekim ‟tiˮ koji mu je sličan, koji je pred njim, čini ga u punini slike Božje. Muškarac i žena, dakle, nisu izolirane monade, zatvorene u same sebe, nego osobe -u-dijalogu.

Riječ tijelom postade

Znamo dobro-tko to nije iskusio?-da se grijeh nalazi ovdje: u blokiranju protoka životne komunikacije i zatvaranje svih u lažni i skučeni svijet. Biblijski autor pripovijeda dobro ovu stvarnost donoseći reakcije Adama i Eve poslije čina neposlušnosti: ne više plodni dijalog, već međusobne smrtne optužbe. Zajedništvo ljudskih osoba, slika zajedništva između božanskih Osoba, mijenja se u suživot potencijalnih neprijatelja!

U punini vremena, sama Riječ Božja postaje čovjek u ranjenom i podijeljenom svijetu (Usp. Iv 1,14) i ostaje u njemu kao ljubav koja se nikada ne prestaje darivati u sakramentu svoga tijela. Tom riječju mi se hranimo da naučimo ponovno govoriti Božji jezik, koji je zajedništvo.

Ljudi smo koji na svjetskoj razini, danas, imamo tragično iskustvo konflikta i izoliranosti, mnogostrukih kontakata i nemogućnosti stvarnog komuniciranja. Možemo li reći da uistinu poznajemo abecedu autentičnog dijaloga?

Ovo je upravo pogodno vrijeme kada trebamo osnažiti naš dijaloški poziv, isti onaj koji je imao autor 1Ivanove poslanice: ‟Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o Riječi, životu-da Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam Život vječni koji bijaše kod Oca i očitova se nama-što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristomˮ (1Iv 1, 1-3).

Želim se malo zaustaviti na sadržaju ovog teksta.

Zajedništvo s Riječju života

Prvi potez u vođenju dijaloga jest prihvatiti dar, jer ne idem drugom noseći samog sebe, već ono što sam u svoje vrijeme sam primio (Usp. 1Kor 11,23): pogled koji mi je otvorio vidike života, riječ koja je dala smjer mome putu (Usp. ps 118,105). Franjo je pridobio Klaru Gospodinu koji je prije njega pridobio. Klara potiče sestre da ljube: ‟u Kristovoj ljubaviˮ od koje su se osjetile ljubljene.

Kvaliteta i sposobnost vođenja dijaloga treba, dakle, tražiti u istini relacija s Gospodinom. Klara to vrlo snažno izražava ovako: ‟Promatraj neizrecivu ljubav iz koje je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti. Stoga je to ogledalo postavljeno na drvo križa samo opominjalo prolaznike što ondje treba promatrati: Svi vi što putem prolazite pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja; odgovorimo, veli, na njegov vapaj i jauk jednoglasno i jednodušno: Uvijek ću se sjećati i sahnut će u meni duša mojaˮ(IV. Pismo 23-26).

Utemeljen na stijeni živih odnosa s Gospodinom Isusom promatranom u trenutku potpunog darivanja sebe, dijalog može izdržati vjetrove nerazumijevanja, razočarenja, kao i osjećaja ‟da se ne isplatiˮ… jer ostati u dijalogu može značiti biti na križu.
Pogađa me činjenica da Klara, iako piše Janji Praškoj u prvom licu, odgovara na poziv Raspetog u množini ‟odgovorimoˮ, i potiče da se odgovori ‟jednoglasno i jednodušnoˮ. Sviđa mi se u tome primijetiti relacijsko-zajedničarski karakter vašega života Siromašne sestre, uskrsni dinamizam svakodnevice u kojoj se različitosti usklađuju i u kojoj se dolazi do jedinstva osjećaja, volje i djelovanja.

Sabiranje pogleda na Raspetog, čiju ljubav, koja vas osobno dostiže, promatrate, čini osjetljivim unutarnje uho na zvuk njegova glasa koji poziva; i otkrivate da ste zajedno pozvane rasti u razumijevanju. U tome prepoznajem plod Duha, izraz zrelosti dijaloga s Gospodinom i međusobno, prakticiranog s vjernošću preko iskušenja i pokušaje zatvaranja pred drugim ili nametanja drugoga. Dijalog je susret lica.

Mi ga i vama naviještamo jer ste s nama u zajedništvu

Tko vodi dijalog traži drugoga da zajedno sudjeluju u ljepoti i bogatstvu života, usmjerenom na skraćivanje razdaljina da se slavi susret koji preobražava. Kada se dijalogizira ne ostaje se isti: unutarnje zone do tada ostale u sjeni, nepoznate i nama samima, izlaze na svjetlo. Tko dijalogizira raste u spoznavanju sebe još i više nego drugoga, prihvaća vlastitu jedinstvenost i daruje je bez ikakvog očekivanja. Dijalogu ništa štetnije nije od duha nametanja i isticanja. Ništa mu korisnije nije od malenosti koja se ne plaši, od jednostavnosti koja ne vara, od čistoće koja oslobađa od sumnje dvosmislenosti. Dijalog ne iskorištava drugoga.
Klara i sestre, koje u svojoj svakodnevnoj egzistenciji, kroz uskoće razmirica i podjela, zavisti i mrmljanja, s oprostom, pomirenjem, zagovorom, otvaraju prostore prihvaćanja i zajedništva(Usp. Pravilo Svete Klare X,6, 7-11).
Pisma upućena Janji Praškoj svjedoče koliko je Klara bila spremna ući u dijalog s drugima, koliko je bila uvjerena da u bratskoj razmjeni može bolje razumjeti što se sviđa Bogu i uz to pristati. Klara sluša Janjina pitanja odgovara joj (Usp. III. Pismo 29-41); poziva udaljenu sestru da traži dijalog s onim tko je može prosvijetlili glede primljenog poziva (Usp. II. Pismo 15-18), kako bi sigurno mogla koračati putovima Božjih zapovijedi (usp. II. Pismo 15).

Klara zna ‟prevestiˮ svoje ‟boravljenjeˮ u trojstvenom zajedništvu i u dijalog gestama: dati jaje sestri koja se plaši da će se ugušiti, poljubiti nogu kojom je bila udarena u lice, pokriti uspale sestre tijekom noćne hladnoće, napraviti znak križa na njihovim bolesnim tijelima…Put dijaloga vodi do prihvaćanja drugoga.

U dijalogu, naša povijest

U početku povijesti karizme naše franjevačke obitelji dva su važna dijaloga: onaj između Franje i Gospodina u nići Spoleta (Usp. 1Čel 6) nastavljenim kasnije u spilji blizu Asiza (Usp. 1Čel 6), i onaj između Raspetoga i Franje u crkvi Sv. Damjana (Usp. 2Čel 1). Jedan od temeljnih elemenata u ovoj povijesti predstavljaju stalni dijalozi između Franje i mlade Klare (Legenda Svete Klare 3).
Kako onda ne pomisliti, da smo svi mi ‟rođeniˮ u Porciunkuli, u Sv. Mariji Anđeoskoj, u čijem slavlju iznova slušamo dijalog između anđela i Marije, dijalog koji je obilježio vrijeme u kojem je Gospodin ‟odlučio spasiti nasˮ (Asiški zbornik 14).
Sve me to navodi da zajedno s fratrima obnovim želju i obvezu da našim životom budemo ‟mjestoˮ susreta s Božjom Riječju e riječima ljudi.

I vas molim, moje gospođe, da nastavljate biti žene dijaloga, u ime Božje.