Nakon šato smo prošle nedjelje bili povedeni od Isusa da zajedno s njegova tri učenika promatramo njegovu slavu koju ima kod Oca. Danas se suočavamo sa grubom stvarnošću Isusova poučavanje i prekoravanja njegovih suvremenika koji su od kuće njegova Oca načinili pećinu razbojničku. Stoga ga vidimo kako ulazi u hram u Jeruzalemu u kojem nalazi mnogo toga što tamo ne spada i ne pripada. I zato načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.

Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku. Danas u kućama Očevim u hramovima u našim crkvama, barem one koje su još u funkciji, koje nisu kao po zapadu mnoge prodane i predane za muzeje ili neke posve neprimjene aktivnosti, kao što je to slučaj u nekim crkvama na zapadu koje su ostale bez vjernika, pa su ih kupili vješti poduzetnici i pretvorili u plesne dvorane, u koncertne dvorane, u bazene za kupanje i plivanje, a neki u skupocjene restorane gdje se može večerati ne oltaru itd.

Ipak, ova riječ Božja nije pisana samo za „truli zapad“ na kojem se događaju velike promjene u odbacivanju kršćanstva i kršćanskog života, nego su prvenstveno pisane za nas i naše vrijeme. Mi iako ne kupujemo, niti ne prodajemo ništa materijalno u našim crkvama, ipak naš dolazak pred Oca često može biti trgovački. U našem dolsku pred Oca nebeskoga mi često dolazimo tek kad nemamo kamo drugamo, kad smo već iskusili i pokušali sve i svašta, pa sada dolazimo pred Oca nebeskoga, da nam on ispuni našu molbu i našu prošnju. Spremni smo za uslišanje i platiti materijalno i duhovno, poći na hodočašće, postiti i moliti koliko treba, samo da nam Otac nebeski ispuni našu želju i usliši naš vapaj. A onda kad nam ispuni našu želju onda nam više nije potrebno dolaziti u kuću Očevu i nije nam potrebna molitva, niti susret s Ocem nebeskim.

U ovom našem korizmenom hodu uputimo se danas s Isusom i njegova tri učenika na goru u osamu da se obnovimo slušajući Riječ, promatrajući Isusa u slavi koju očituje Otac, za koju svjedoče Zakon i Proroci (Mojsije i Ilija) da tako radosnije možemo nastaviti svoj hod obraćenja koji smo započeli na čistu srijedu. 

U prvom čitanju liturgija pred nas stavlja tekst iz knjige Postanka koji govori o pozivu Abrahama da žrtvuje svoga sina Izaka kojega ljubi. Usput budi rečeno da je ovo prvo mjesto u Bibliji na kojem se spominje riječ ljubav i to u glagolskom obliku „sina koga ljubiš“. Osim toga primijetimo i Abrahamov spremni odaziv: „Evo me“, kad ga Bog zove. Abraham se odmah spremno odaziva kad ga Bog zove, pa i na ono što ne razumije, tj. da žrtvuje svojega sina. Ta njegova spremnost, a još više njegova vjera Bogu,  pokazuje Abrahama kao pravog vjernika i praoca naše vjere. Ta njegova spremnost dati odgovor Bogu odmah, još je važnija u trenutku kad je već uzeo nož u ruku i sve je bilo spremno da žrtvuje svojega sina Izaka, pomno slušajući Božji glas čuje i one riječi: »Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini!“. Ova spremnost i poslušnost Bogu spasila je Izaka da ne bude ubijen, ali u isto vrijeme potvrdila neizmjerno Abrahamovo povjerenje u Boga. Zato mu Bog i progovara: Sad, evo, znam da se Boga bojiš. 

O ovom događaju govori Origen, u svojoj propovijedi, ovako: „Usporedimo to s riječima Apostola gdje govori o Bogu: On nije poštedio vlastitoga Sina, već ga je predao za sve nas. Gle kako se Bog natječe s ljudima u plemenitoj darežljivosti. Abraham je prinio Bogu smrtnoga sina koji neće umrijeti, a Bog je predao smrti za sve nas svoga besmrtnoga Sina.“

Posipanjem glave pepelom na Čistu srijedu započinje novo liturgijsko razdoblje, četrdesetdnevno vrijeme posta, molitve i dobrih djela – obraćenja. Svećenik, posipajući naše glave pepelom u znak pokore, izgovara riječi: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti!“ ili „Obratite se i vjerujte evanđelju!“

 Svake godine, korizma, odnosno četrdesetnica (quadragesima), liturgijsko je razdoblje u crkvenoj godini od četrdeset dana prije Uskrsa, koje nas ponovno i ponovno poziva na obraćenje i obnovu našega kršćanskoga života. Ove godine korizma traje od srijede 14. veljače do četvrtka 28. ožujka 2024.

Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18

PEPELNICA I PUSTINJA

Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, a dolazi od latinske riječi quadragesima što znači četrdesetnica (četrdeset dana). Riječ Četrdesetnica duboko je ukorijenjena u biblijskom govoru. Nalazi se kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Opći potop trajao je 40 dana i noći (Post 7, 4), Mojsije je boravio na Sinaju 40 dana i noći (Izl 24, 18), izraelski narod 40 je godina hodio kroz pustinju (Jš 5, 6), Ilija je 40 dana i noći išao do svetog brda Horeba (1 Kr 19, 8), stanovnici Ninive 40 dana su činili pokoru (Jona 3). O Isusovu boravku u pustinji Marko piše: «I odmah ga (Isusa) Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.» (Mk 1, 12-13) Continue reading →

ČITANJA:
Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Nada u bolesti

Svi smo imali priliku promatrati bolesnika kojemu je ostala još samo neka slabašna nada u ozdravljenje: možda je to skupa operacija kod nekog čuvenog liječnika ili utjecanje alternativnoj medicini. I u jednom i u drugom slučaju bolesnik se grčevito hvata za tu posljednju slamku spasa u uvjerenju da će, unatoč svemu, pobijediti bolest i vratiti se u normalan život. Vjerovali u čudo ili ne, ljudi se u bolesti uvijek tako ponašaju da zapravo računaju s mogućnošću čuda. Continue reading →

Čitanja: Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40

Današnji nas blagdan vraća natrag u tajne božićnih dana. Bog dolazi k nama, postaje čovjekom, nazočan je kao dijete. Utjelovio se u Mariji. Marija čuje riječ. Riječ je pogađa i više je ne pušta iz svog dosega. Marija pristaje na put koji joj Gospodin namjenjuje, makar ni sama ne zna što je sve čeka. Nosi i rađa Riječ. Ništa joj nije uskraćeno u životu, ni križ, ni mač boli, ni patnja. Ali, do kraja ostaje vjernicom. Marija, čovjek kao i mi, pozvan, izabran. Mora se izboriti za svoju vjeru, i to ostaje za nas mjerilom prema kome moramo mjeriti sami sebe.

Marija – osoba čvrste vjere
Ono što Pismo veli za Mariju, proteže se na sve nas, tiče se našeg ponašanja, naših odluka koje moramo svaki dan donositi. Kad mislimo o Mariji, onda nije toliko bitno da spoznamo nešto o njoj, njezinu životu, prizorima iz za nas skrovitih godina Nazareta ili Egipta, nego je riječ o tome da živimo poput Marije. Da nam Marija postane uzorom. Ispravan odnos prema Mariji mora biti za svakog vjernika istinska životna pomoć. Uz Mariju bi vjernički život morao biti ispunjeniji, sretniji, uspjeliji, do kraja blagoslovljen. Marija je konkretna životna pomoć na našem vjerničkom putu, u svim odsječcima našega vlastitog života.
Marijin je život svakom svojom niti utkan u povijest Božjeg naroda, starozavjetnog, a poglavito novozavjetnog. U proročkom okruženju, pravi proročki lik. Ovaj prizor u Hramu nije obični obred, ritual ili ceremonija, već proročko pretkazivanje: Bog od nje traži, na usta starca, ne žrtvu Zakonom propisanih ptica, nego žrtvu vlastita života (‘mač boli’), ali i žrtvu vlastitog Sina. Zacijelo joj je malo toga jasno, ili gotovo ništa joj nije jasno, i zato nastavlja svoj život u okružju vjere i zaogrnuta oblakom svjedoka. Continue reading →