U ovom našem korizmenom hodu uputimo se danas s Isusom i njegova tri učenika na goru u osamu da se obnovimo slušajući Riječ, promatrajući Isusa u slavi koju očituje Otac, za koju svjedoče Zakon i Proroci (Mojsije i Ilija) da tako radosnije možemo nastaviti svoj hod obraćenja koji smo započeli na čistu srijedu. 

U prvom čitanju liturgija pred nas stavlja tekst iz knjige Postanka koji govori o pozivu Abrahama da žrtvuje svoga sina Izaka kojega ljubi. Usput budi rečeno da je ovo prvo mjesto u Bibliji na kojem se spominje riječ ljubav i to u glagolskom obliku „sina koga ljubiš“. Osim toga primijetimo i Abrahamov spremni odaziv: „Evo me“, kad ga Bog zove. Abraham se odmah spremno odaziva kad ga Bog zove, pa i na ono što ne razumije, tj. da žrtvuje svojega sina. Ta njegova spremnost, a još više njegova vjera Bogu,  pokazuje Abrahama kao pravog vjernika i praoca naše vjere. Ta njegova spremnost dati odgovor Bogu odmah, još je važnija u trenutku kad je već uzeo nož u ruku i sve je bilo spremno da žrtvuje svojega sina Izaka, pomno slušajući Božji glas čuje i one riječi: »Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini!“. Ova spremnost i poslušnost Bogu spasila je Izaka da ne bude ubijen, ali u isto vrijeme potvrdila neizmjerno Abrahamovo povjerenje u Boga. Zato mu Bog i progovara: Sad, evo, znam da se Boga bojiš. 

O ovom događaju govori Origen, u svojoj propovijedi, ovako: „Usporedimo to s riječima Apostola gdje govori o Bogu: On nije poštedio vlastitoga Sina, već ga je predao za sve nas. Gle kako se Bog natječe s ljudima u plemenitoj darežljivosti. Abraham je prinio Bogu smrtnoga sina koji neće umrijeti, a Bog je predao smrti za sve nas svoga besmrtnoga Sina.“

Potvrdu ovih riječi nalazimo u današnjem evanđelju. Otac potvrđuje da je Isus njegov Sin ljubljeni. Zato je Isus, ljubljeni Sin Očev prije svoje muke i smrti poveo trojicu svojih učenika da im objavi svoju slavu kako bi sami čuli Očev glasi u nazočnosti Mojsija i Ilije čuli ovu Očevu potvrdu  da je Isus ljubljeni Sin Očev, što je već bilo objavljeno na krštenju na Jordanu. Ipak, Isus im sam govori da o tome ne govore nikome, dok on od mrtvih ne ustane, jer još nije došao čas da se to objavi svima. Iako oni to nisu razumjeli, kasnije su razumjeli i shvatili da je Isus znao što ga čeka.

Nedavno sam gledao neki film, u kojem se odvija u pustinji u kojoj je Isus provodio posljednje dane svoje kušnje prije svog javnog nastupa. Bilo je to prikazano na taj način da je Isus iscrpljen postom bio kušan i napastovan od đavla, kako bi odustao od Očevog plana i vršenja Očeve volje. Zato ga sotona kuša govoreći; kako možeš biti vjeran svome Ocu, a gledaj kamo te doveo i što ti sprema – smrt na križu. 

Ono što je posebno privuklo moju pažnju u filmu, bila je scena u kojoj Isus u pustinji susreće jednu obitelj, koja se tu našla jer je otac te obitelji izabrao pustinju kako bi što bolje zaštito svoju ženu i svoga sina od zla ovoga svijeta. Svojoj bolesnoj ženi nastojao je biti liječnik, jer nije vjerovao svjetskim liječnicima i mislio da bi je oni mogli krivo liječiti te ju on njeguje kozjim mlijekom i travama. Svoga sina je htio sačuvati od negativnog utjecaja ovoga svijeta. Isus se čudi i pita zašto ih je doveo u pustinju, gdje nema ničega, a u gradu bi se njegova bolesna žena mogla bolje liječiti, a njegov sin mogao bi ići u školu i puno toga korisnoga naučiti i postići u životu. No otac jer nije imao u nikoga povjerenja, nego samo u sebe nije htio prepustiti svoju obitelj zlu ovoga svijeta, zato je pobjegao u pustinju. Nakon toga Isus je razgovarao s njegovim sinom i saznaje da sin nije sretan što je u pustinji i da ga otac ne razumije i ne dopušta da ostvari svoju formaciju i napredak.

Tada dolazi jedna druga scena u kojoj se Isus moli svome Ocu i govori: Hvala ti Oče, što, iako tako daleko jedan od drugoga, (ti na nebu ja u pustinji), tako se savršeno razumijemo i jedan s drugim smo tako blizu. A ovi ovdje iako su fizički tako blizu, ipak su daleko jedan od drugoga i uopće ne shvaćaju i ne razumiju jedan drugoga. Taj događaj još više ohrabruje Isusa da svijetu objavi pravu ljubav i posvjedoči svoje povjerenje i predanje u Očevu volju. Ta ljubav i posvemašnje povjerenje je zapravo Duh Sveti koji je po Kristu i nama darovan kojega smo primili na krštenju i svim ostalim sakramentima. 

Stoga možemo zaključiti. Važno je udaljiti se od ovoga svijeta i približiti se Bogu da bi mogli otkriti i shvatiti što je volje Božja za mene i kako na ispravan način živjeti ovaj život. Nekome željeti dobro, ne znajući gledati objektivno na to dobro, nego samo iz svoje perspektive, pa onda ta ljubav postaje posesivna i sebična. Takve se osobe onda ne razumiju, jer ih ne zanima ono što misli ta druga osoba, nego samo ono što je mislim i osjećam. Znademo, kako se često događa u životu, da roditelji koji žele tobože sve najbolje svojoj djeci, zapravo žele ostvariti svoje neostvarene želje, a ne vide da su djeca nešto drugo i da su danas nove okolnosti. Odnos Boga Oca i Sina, očituje nam pravu ljubav. Isus gleda što je volja Očeva i prepoznaje u toj volji pravu ljubav. Bog Otac darujući svoga Sina očituje svoju ljubav prema nama ljudima, svojim kćerima i sinovima. Zato se prava ljubav pronalazi samo u Bogu koji je savršena ljubav, jer gleda na vječno dobro.

Mnogi roditelji bi htjeli sve najbolje za svoju djecu ali u tome ne uspijevaju. Vidimo često toliko razdora u obiteljima, svađa i nerazumijevanja pa i među samim supružnicima. Odgovor na ovaj problem nalazimo u tome što nemamo iskustvo zajedništva s Bogom. Što ne gledamo jedni druge onako kako nas Bog gleda.

Upravo zato što je Abraham imao veliku vjeru u Božju dobrotu i ljubav bio spreman izvršiti svaku njegovu volju. Abraham je u svakom trenutku bio pozoran na Božju Riječ te je mogao vršiti njegovu volju i njome se voditi i zato je bio baštinik obečanja Božjih i Božjega blagoslova. 

Prava ljubav se očituje u predanju i povjerenju Bogu pa i onda kad to iziskuje žrtvu, jer Bog nam uvijek želi samo dobro. Tako je i Sin Božji bio predan u ruke grešnika i razbojnika da ga ubiju, da bi on za nas podnio smrt i tako smrt i grijeh pobijedio, jer jedino je on to mogao učiniti. Svojom žrtvom i uskrsnućem dao nam je svoju slavu koju je u današnjem evanđelju pokazao svojim učenicima već prije svoje žrtve. Božja volja nije bila da Isus trpi, nego da nas preko tog trpljenja spasi i daruje nam otvoren put prema slavi Očevoj. 

Korizmeno vrijeme treba nas podsjetiti na naše krštenje, a to znači da smo se obukli u Krista i postali ljubljena djeca Božja. Na taj način smo nanovo rođeni i pozvani živjeti kao sinovi i kćeri, a to znači tako da Boga ljubimo svim srcem, svom dušom i cijelim svojim bićem. Nije dovoljno truditi se da se odreknemo grijeha, nego još više, važno je da povjerujemo i da zavolimo Isusa te da na njegovu ljubav odgovorimo svojom ljubavlju. 

Govore za Sv. Franju Asiškog da je trčao asiškim livadama i poljima i plakao što Ljubav nije ljubljena. To je činio jer je uvelike otkrio koliko je velika Božja ljubav prema nama. 

I u nama bi trebao odjeknuti posebno sad u ovo korizmeno vrijeme takav plač, osjećaj kojim bi oplakivali što ne ljubimo Boga svim srcem i svom dušom svojom, i što nam nije slava Isusova pred očima nego idemo za slavom ovoga svijeta. A to ćemo moći samo onda ako budemo svaki dan pronalazili kvalitetno vrijeme za iskreni susret s Gospodinom, kako bi mogli doista slušati njegov glas. Zato je dobro uzeti Sveto Pismo i barem svaki dan kratko prebirati nekoliko rečenica i osluškivati što nam preko tih riječi Gospodin poručuje. Posebno prisjetimo se riječi današnjeg drugog čitanja iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima:“ Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?

Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!“

Ohrabreni ovim riječima sv. Pavla nastavimo naš korizmeni hod obraćenja u radosti.

Đuro Hontić, OFM Conv.