Posipanjem glave pepelom na Čistu srijedu započinje novo liturgijsko razdoblje, četrdesetdnevno vrijeme posta, molitve i dobrih djela – obraćenja. Svećenik, posipajući naše glave pepelom u znak pokore, izgovara riječi: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti!“ ili „Obratite se i vjerujte evanđelju!“

 Svake godine, korizma, odnosno četrdesetnica (quadragesima), liturgijsko je razdoblje u crkvenoj godini od četrdeset dana prije Uskrsa, koje nas ponovno i ponovno poziva na obraćenje i obnovu našega kršćanskoga života. Ove godine korizma traje od srijede 14. veljače do četvrtka 28. ožujka 2024.

Pepelnica tako svojom simbolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i onaj ekleziološki i socijalni. Riječ je o svojevrsnom pozivu na opće obraćenje i promjenu ponašanja, odnosno odbacivanja svega onoga što nas čini manje kršćanima, u izvornom smislu i prianjanje uz sve ono Božje, što bi trebalo biti istinski identitet svakog kršćanina i cijele Crkve.

Pokornički karakter Pepelnice ili Čiste srijede vidi se i u tome što je Crkva taj dan, uz Veliki petak, proglasila zapovijedanim postom i nemrsom. Postiti znači, uzdržavati se od hrane na način da se u danu dopušta najesti smo jednom do normalne sitosti, iako ima i drugačijih načina, a ne mrsiti znači ne jesti meso i mesne proizvode. Ovo odricanje ima smisao da se osjetimo gospodari svoga tijela i tjelesnih potreba i da se sjetimo onih koji su u potrebi ili oskudijevanju te njima dadnemo od onoga čega smo se odrekli. Naglasak je, dakle, na umjerenosti u hrani, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti te time pomogli naši bližnji u potrebi. Ono najvažnije, znači staviti naglasak u svom svakodnevnom životu na duhovne vrijednosti ispred onih tjelesnih i materijalnih.

Mogli bismo reći da je to odgovor na poziv koji smo danas čuli u evanđelju: „Obratite se i vjerujte evanđelju“. Obratiti se znači promijeniti svoj način života koji je usmjeren na samoga sebe i na svoje tjelesne i materijalne potrebe. Poziv je to da iznova otkrijemo pravi smisao svog postojanja i tako izađemo iz egocentrizma i samodostatnosti. To je prilika da postanemo svjesniji kako Bog za svakog od nas ima svoj plan, a taj plan se otkriva ugledajući se na primjer koji nam je ostavio Sin Božji. Zato nas ovo vrijeme također poziva na pozornije razmišljamo o načinu na koji je živio Isus Krist i na ono što nam je darovao, tj. novi život preko njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Nadalje, korizma nam doziva u pamet i ono drugo značenje koje se razabire u zvučanju riječi korizma a to je kročenje svojega tijela i svojega ja, kako bismo omogućili slobodno djelovanje Duha Božjega u našem životu. Koriti ili krotiti, to su riječi koje nisu danas tako često u upotrebi i mladi čovjek teško shvaća pravo značenje tih riječi, a zbog toga i pravi značaj korizme.

Redovnički život po svom značenju ima svoj trajni poziv na obraćenje i življenje svetog evanđelja. Prvi redovnici, barem oni koje mi spominjemo na kršćanskom zapadu bili su sv. Pavao pustinjak i sv. Antuna opat. Iako se može čuti da se redovništvo javlja u kršćanstvu tek nakon što je kršćanstvo postalo slobodno u rimskom carstvu pa je splasnuo onaj prvotni zanos i oduševljenje, ovi primjeri sv. Pavla i svetog Antuna pustinjaka svjedoče da je redovništvo počelo već ranije. Naime, su oni rođeni oko 250 godine kad kršćanstvo još nije imalo slobodu nego je bilo proganjano. No već tada oni su osjetili potrebu odreći se ovoga svijeta i povući u pustinju da bi mogli biti više s Bogom, tj. što više njemu na raspolaganje. Osim toga isto je učinio sv. Ivan Krstitelj kad se povukao u pustinju, a i sam Gospodin Isus to čini na početku svojega javnog djelovanja, kad je otišao na četrdeset dana u pustinju. Možemo iz toga zaključiti da je to povremeno povlačenje potrebno i svakome od nas.

U prilog tome ide i primjer Sv. Franje Asiškog koji je sebe i svoju braću u početku nazivao pokornicima koji žive sveto evanđelje. Poznato nam je da je život sv. Franje bio obilježen životom u pokori, koju je on prakticirao, kako nam govori Toma Čelanski, obavljajući pet korizmi u jednoj godini. Prošle godine proslavili smo 800 obljetnicu potvrde Franjinog pravila i proslave blagdana utjelovljenja tako što je organizirao žive jaslice u Grecciu, što je bilo na kraju pete njegove korizme koju je obavljao od Svih Svetih do blagdana utjelovljenja Gospodinova. A ove godine navršava se 800 godina svetih „Stigmi“, ili rana Gospodinovih koje je dvije godine prije svoje smrti zadobio na Laverni, nakon obavljene četrdesetodnevne pokore od blagdana Velike Gospe do blagdana sv. Mihaela arkanđela. Sv. Franjo ne samo da je činio pokoru u odricanju od hrane, nego se povlačio na samotna mjesta u molitvu i razmatranje, da bi bio s Ocem nebeskim po uzoru na Gospodina Isusa Krista te bolje mogao razumjeti njegovu volju.

Zato, pravi smisao korizme i obraćenja, odnosno metanoia i jest u tome da se od idola obratimo Bogu, da svoj um usmjerimo prema Bogu, da se od zagledanosti u ovaj svijet okrenemo k onim vječnim vrednotama, koje ni moljac ni rđa ne nagrizaju ni ne rastaču, nego se stječe mir radost i ljubav, što nam postaje predokus vječnog života za koji smo stvoreni, … „Za let si dušo stvorena“, a ne za zemlju i zemaljsko. To je bila snaga kojom su sveci oduševljavali ovaj svijet. Oni su unosili u ovaj svijet tu duhovnu snagu i ljepotu koju su primali od svoje zagledanosti u Boga, pa su tako oslobođeni brige za materijalno i prolazno obogaćivali društvo u kojem su živjeli duhom Božjim, koji se onda konkretizirao u stvaranju boljeg i ljepšeg svijeta, pa su ta dobra postajala odraz ljepote Božje i upućivala na davanje slave Bogu Stvoritelju, a ne pokazivanje vlastite ljudske snage i veličine. Zato nije rješenje samo u odricanju i bijegu od svijeta, nego oslobađanju od navezanosti na ovaj svijet kako bismo bolje odgovorili na onaj Božji poziv kojim nas je pozvao i tako obnovljeni postali na blagoslov i novu izgradnju cijelog društva u kojem živimo.

Započinjući zato ovo korizmeno vrijeme, posvjestimo si smisao obreda pepeljenja te se usmjerimo na ono što je Božje i neprolazno, kako bi se što slobodnije služili s neprolaznim na sveopće dobro. Stoga odgovorimo na poziv Gospodinov iz današnjeg evanđelja te i mi nađimo više vremena za sabranost i slušanje Božje riječi, kako bi mogli bolje shvatiti svoje poslanje i tako odgovornije vršiti njegovu volju. Na taj način postat ćemo i mi poput tolikih svetih i blaženih ono izabrano oruđe u Božjim rukama za što djelotvornije izgrađivanje kraljevstva Božjeg u današnjem svijetu. Jer, ići kroz život bez sabranosti, preispitivanja, bez pokore i vremena obnove u životu, moglo bi biti pogubno za nas, i za naše spasenje i one kojima smo poslani naviještati Radosnu vijest.

Đuro Hontić, OFM Conv